Živimo jednostavnim životom po Evanđelju Isusa Krista, kojeg prihvaćamo i živimo bez puno rasprava i tumačenja. U Evanđelju su sadržani svi zakoni čistoga duha koji nas vode Kristu i, po njemu, k Ocu u Duhu Svetom.

 

Uzori našeg života su:

1) Sveta Obitelj iz Nazareta;

2) Sveti Franjo i Sveta Klara Asiška i njihova duhovnost, koja je sažeta u Pravilu i životu braće i sestara Trećeg Franjevačkog Reda, koje je priznao Papa Ivan Pavao II.

 

Cilj našeg hoda obvezuje nas da živimo svoj poziv s ozbiljnošću. Ne možemo, naime, pripadati Kristu i pomagati drugima da mu pripadaju, ako ćemo se ponašati na površan način, kao što se ponaša masa ljudi. Nužan je ozbiljan i odgovoran hod koji budi i zahvaća cijelo naše biće. Stoga se želimo ogledavati u velikim primjerima svetosti Crkve: Presvetoj Djevici Mariji, Svetom Josipu, anđelima, svetima i svim ljudima čestitog i plemenitog duha.

 

U tu svrhu smo izdvojili neke točke, koje su obavezni koraci u našem hodu:

1) prikazanje našeg života Isusu po Presvetoj Djevici Mariji, našoj Bezgrešnoj Majci. Prikazujemo život Isusu kako bi on njime upravljao i preobrazio ga. Prikazujemo ga po Bezgrešnoj Majci koja je savršeno sjedinjena sa Sinom i već je novo stvorenje. Nitko nam bolje od nje ne može pomoći biti sjedinjeni s Kristom (Rim 12, 1-2);

 

2) posveta Bezgrešnom Srcu Marijinu i plamenom Srcu Svetog Josipa, koji su darovani čovječanstvu u ovom vremenu kao uzvišena sredstva. Oni nam prenose majčinstvo i očinstvo u Bogu i na poseban način nas štite. Veliki primjer posvećenja Bezgrešnom Srcu Marijinu i pobožnosti Svetom Josipu, zaštitniku Božjeg naroda, ostavio nam je Papa Ivan Pavao II; 

 

3)dostojno živjeti Euharistiju, Vazmenu otajstvo, u zajedništvu s nebeskom Liturgijom i Mističnim Tijelom Kristovim. To znači aktivno sudjelovati u Isusovoj smrti, umirući svakom obliku sebičnosti, i u njegovu uskrsnuću pobjeđujući zlo da bismo živjeli novim životom. Kao udovi Mističnog Tijela Kristova, pozvani smo živjeti u sveopćem zajedništvu (Ef 5, 1-2);

 

4) moliti i rasti u molitvenom životu da bismo bili mistično sjedinjeni s Kristom (Fil 1, 20-21);

 

5) živjeti međusobno i sa sveopćom Crkvom u Kristovu Duhu, što znači odreći se svakog oblika sebičnosti. Kaže sv. Pavao: “Ali vi niste u tijelu, već u Duhu, ako zbilja Duh Božji prebiva u vama. Ako tko nema Kristova Duha, nije Kristov.“( Rim 8,9);

 

6) živjeti po trima zakonima koji su osovina Kraljevstva nebeskog: prikazanje života, bezgrešnost-cjelovitost i sveopće zajedništvo. To znači da će se u novom stvaranju sveopće zajedništvo živjeti savršeno; ono se doseže iskrenim i besprijekornim darivanjem života Kristu jednih za druge (Ef 1,4);

 

7) ne dopustiti ni jednom stvoru i ni jednom događaju da nas rastavi od Krista Spasitelja (Rim 8, 37-39);

 

8) svjedočiti naše iskustvo svim ljudima dobre volje, kako bismo im prenijeli Božji život i pomogli im u njihovom hodu (Mt 10, 32-33).

 

Bog nam komunicira svoj život ako ga želimo:

 

"Kaže mu Juda, ne Iškariotski: »Gospodine, kako to da ćeš se očitovati nama, a ne svijetu?« Odgovori mu Isus: »Ako me tko ljubi,čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti. Tko mene ne ljubi, riječi mojih ne čuva. A riječ koju slušate nije moja, nego Oca koji me posla."(Iv 14, 22-24)

 

Od mnogih stvari, koje su nam bile objavljene kroz ove godine, na poseban način nas prosvjetljuje ovaj tekst, koji se odnosi na život novog naroda, tj. Crkve:

 

"Ono što pokreće Crkvu je život Presvetoga Trojstva, život koji joj se po Duhu Svetom neprestano daruje i koji je prisutan u sakramentima. Crpeći iz tog života, skup vjernika u Kristu se može nazvati Crkvom; inače ostaje udruga kao mnoge druge koje djeluju u korist čovječanstva. Ali Crkva nije skup ljudi koji se udružuju zbog nekog korisnog cilja, nije ni neka plemenita zaklada koja preko kreposnih djela čuva uspomenu na svoga utemeljitelja Isusa Krista. Crkva, još manje, nije ni centar moći, kao što se na žalost u mnogim slučajevima predstavlja; jedina moć koja prebiva u Crkvi jest milost, koja ne stvara aparate i hijerarhiju, nego se jednako dijeli svim članovima, prema originalnosti svakoga i na izgradnju svih.

Crkva nije narod podložnika jednom monarhu; ona je sveti Božji narod rođen iz Žrtve na križu, hranjen Žrtvom na oltaru, posvećen djelovanjem Duha Svetoga. Sve ostalo može biti lijepo i korisno, ali ne nužno sveto i božansko. Ne može se sve što je učinjeno u ime Crkve nazvati Crkvom". 

 

Mi smo sve ovo iskusili i to svjedočimo. Držimo da je došlo vrijeme da Crkva na Zemlji iziđe iz svoga geocentrizma i podigne pogled prema svemiru.