Gospa se ukazala u zemlji koja je bila pod komunističkim režimom, s velikim problemima, ukazala se u zemlji gdje su bile prisutne i neke poteškoće na razini lokalne crkve. Kako to tumačiti?

 

Mislim da je sama Gospa preko Vicke protumačila ovo pitanje kada je rekla da se ukazala u ovoj župi jer “ima puno dobrih vjernika” i da su “tu prisutni duboki korijeni vjere.”  Ako promatramo ovaj odgovor onda doista sve moramo gledati u svjetlu vjere. Sjećam se jednog razgovora iz 1983. s poznatim švicarskim teologom Hans Urs Von Balthasarom koji mi je rekao: “Nitko i nikakvo mjesto ne zaslužuje da se Majka Božja ukaže, i nijedno mjesto na svijetu nije čisto i sveto da bi se Majka Božja mogla ukazati a da tu ne bude napetosti i progonstava”. I kad danas promatramo svijet vidimo tolika mjesta u kojima bi bila neophodna Gospina živa prisutnost utjehe i nade, ali to se ne događa.

Dakle, kad se Gospa ukazuje ili kad Bog daje neku milost, milost je posve čista jer dolazi od Njega, nitko nije zaslužan za to. Zašto Bog izlijeva tu milost na jedno mjesto, zašto nekoj dotičnoj osobi? To ostaje tajna rasporedbe milosti i slobodnog Božjega izbora. Ipak, povezano s ovim što je Gospa rekla da se ovdje ukazala jer su korijeni vjere duboki u ovom narodu, ja s ovim ukazanjima na poseban način još povezujem i cijelu Europu, koja danas proživljava duboku krizu kršćanskog identiteta.  

 

 

Za mnoge je teško prihvatiti, da se Gospa ukazuje već 27 godina. Što Gospa želi poručiti čovječanstvu ovog vremena kroz ova duga ukazanja?

 

Još od početka, vjerovao sam da su ukazanja Majke Božje u Međugorju djelo Duha Svetoga. Danas na poseban način, jasno razlikujem Gospino ukazanje, kao izvanrednu milost vezanu za posebno mjesto i povijesni trenutak, od Gospine prisutnosti, koja je svagdje u prostoru, vremenu i vječnosti. Ukazanja su milost, ona su potvrda njezinog majčinstva i brige za cijeli svijet, njezine misije kao Majke Božje. I to stoji kao milost dana svima nama. Ali shvaćam da cilj nije taj da se zaustavimo na ukazanjima kao nadnaravnom fenomenu, nego je cilj naučiti živjeti u prisutnosti Majke Božje koja nas neprestano povlači u život Presvetoga Trojstva. Gospa se ukazuje tako dugo, jer nas želi naučiti da živimo u njezinoj i u Božjoj prisutnosti.

U Međugorju je tako duboko naglašena stvarna teologija Vazmenog otajstva: prolazak po muci i smrti koji nas uvodi u Uskrsnuće. To je temeljna poruka i ne može biti drugačije, jer Majka uvijek vodi prema onome što je njezin Sin Isus živio, kao jedinome i pravome putu ozdravljenja. Dakle, Djevica vodi prema onome što je bitno, prema otajstvu kršćanstva a to su Euharistija i Vazmeni misterij. I na koncu nam očituje trinitarnu dimenziju, jer Mariju u stvari možemo pronaći samo u Trojedinom Bogu.  

Moje mišljenje je da smo pozvani ući u živi i trajni odnos s Bogom i s Gospom. Gospa se, doduše, ne ukazuje u Međugorju da bi ostala s nama nekoliko minuta na dan, nego nas poučava da shvatimo da smo stvoreni da budemo u Bogu, da naučimo odnositi se s njim neprestano, prepoznajući jasno njegov glas. Razumjeti sve to bilo je za mene ogromno duhovno bogatstvo, u kojem sam prepoznavao djelovanje Duha Svetoga preko Zaručnice Marije. 

Jednom mi je jedan moj prijatelj svećenik rekao: “Moj fra Tomislave, ali tko će to sve kontrolirati?”. Ja sam mu odgovorio: “To je upravo naš problem da želimo sve kontrolirati, a Bog nas poziva da hodimo i rastemo, da osobe upućujemo prema Duhu Svetomu po Mariji, da ih Ona usmjeruje prema Isusu i skupa s njim k Ocu”. To je dragocjena istina: nakon svega onoga što sam doživio na početku s vidiocima, zatim prateći duhovno mnoge vjernike i posvećene osobe, shvatio sam da ne mogu a i ne želim nikoga kontrolirati. Sav moj trud je u tome, da hodim, da ulazim u iskustvo blizine Božje i pokazujem osobama kako ući u taj odnos, na način da bude Gospodin onaj koji upravlja svime i svakim.  

 

 

Naglasio si da je za tebe Gospino ukazanje značilo duboku promjenu i da ta milost ukazanja donosi pravu novost. Možeš li malo približiti to razmišljanje? 

 

Novost koju Međugorje donosi za Crkvu i za čovječanstvo jest susret sa živim Bogom. Možda nekomu to ne govori puno, ali ako se nađemo pred živim Bogom i dopustimo da On zahvati u nama sve i da mijenja sve prema svome planu, onda je to apsolutna novost.

Vjerujem da je nakana Božja u ukazanjima u Međugorju zahvatiti čovjeka preko Bezgrešnog Srca, zahvatiti Crkvu i preko nje cijeli svijet. Svatko treba susresti živoga Boga i motriti ga u vjeri licem u lice.  

Ovaj susret s Bogom nosi sa sobom i druge novosti: kršćanski život treba postati jednostavan, treba se osloboditi formula i svega onoga što opterećuje i zatvara Duha Božjega u prazne propise. Jednostavnost nas vodi u neposredni odnos s Bogom, u što je Isus htio povesti ljude kojima je propovijedao, kao što je Duh Sveti po proroku Izaiji zborio i što je preneseno u Matejevu evanđelju: “Njima govorim u usporedbama zato što gledajući ne vide i slušajući ne čuju i ne razumiju. Na njima se ispunjava proročanstvo Izaije proroka: 'Ušima ćete slušati, a nećete razumjeti; očima ćete gledati a nećete vidjeti. Jer je odrvenjelo srce ovog naroda; uši mu otvrdnule, oči se zatvorile – da očima jednom ne vidi, da ušima ne čuje i srcem ne razumije pa da se ne obrati i da ga ne ozdravim'. A blago vašim očima jer vide i ušima jer čuju! Zaista, kažem vam, mnogi su proroci i pravednici željeli vidjeti što vi vidite, ali ne vidješe; čuti što vi čujete, ali ne čuše!”  Dakle, pozvani smo na ovu jednostavnost o kojoj je govorio, Papa Benedikt XVI još dok je bio kardinal: “Obnova crkvenog života ne sastoji se u nekom nagomilavanju pobožnih vježbi i stvaranju institucija, nego u cjelovitoj i jedinoj pripadnosti zajednici Kristovoj. Novost, obnova znači postati jednostavni, obratiti se onoj istinskoj i pravoj jednostavnosti koja je misterij svega što postoji a to nije ništa drugo nego odjek jednostavnosti Jednoga Boga.” 

Što bi još mogli reći za novost? Kad se Gospa ukazuje, pojavljuje se kao jednostavna živa prisutnost među nama; s Njom silazi nebeska Crkva pozivajući Crkvu na zemlji da uđe u pravo zajedništvo u Duhu Svetom. Doduše liturgijske knjige su prepune ove istine, ali to treba zaživjeti konkretno!

Rezultat te novosti jest ono što se dogodilo u prvoj Crkvi utemeljenoj od apostola, Marije, žena i učenika koji su bili prisutni kada je Duh Sveti sišao na njih i ispunio ih. Sve postaje novo i sve se neprestano obnavlja. Nije to neka novotarija, nešto što je različito od Evanđelja, nego se radi o novoj dinamici, to je nova vitalnost, kao što je proljeće novost za zimu, ljeto novost za proljeće i tako dalje. To je neprestani životni proces koji donosi mnoštvo plodova. To je znak dinamičnosti života vjere koja se razlikuje od mrtvila i osrednjosti koji u određenim formama religioznosti često nalaze raznolike i opasne izražaje. 

 

 

Nekoć si rekao da Međugorje ne okuplja narod kao neko od svetišta, nego otkriva drugačiji pristup odnosa u vjeri. Može li se ta misao povezati s ovim govorom o novosti?

 

Još na petu obljetnicu ukazanja (1986.) naglasio sam kako se mnogi varaju kad misle da će Međugorje postati drugi Lourdes ili Fatima. Ne treba niti previše govoriti o Međugorju da ne postane nekakva ideologija. Gospa nas ne poziva na brdo ukazanja, na Križevac ni u župnu crkvu zato što je Međugorje jedno od svetišta, nego zato što Ona želi povesti čovječanstvo prema novim vremenima. S međugorskim ukazanjima započelo je novo vrijeme. Radi se o novoj kvaliteti duhovnog života, radi se o novoj kvaliteti života uopće, jer naš kršćanski poziv nije samo da duhovno ozdravimo, nego da uskrsnemo i u tijelu. Mi skoro i ne mislimo o uskrsnuću tijela, a kao posljedica ne može se dogoditi niti naša preobrazba. Preobrazba cjelokupnog čovjeka je istinska novost. Iz mog gledišta i iskustava kroz koja sam prošao, mogu samo reći da mi nismo svjesni koliko smo još uvijek u ropstvu raspadljivosti i koliko smo siromašni, jer ne dopuštamo Bogu da nas zahvati i da pospješi ovaj proces preobrazbe čovjeka i čovječanstva. Doista, cijelo je čovječanstvo pozvano da ulazi u novo nebo i novu zemlju.  Pod tim vidom podrazumijevam da to znači ući u novost i u nova vremenâ, jer Duh Sveti, kao Životvorac nas uvijek uvodi u dimenziju novosti: svaki novi dan u Bogu je potpuna novost. 

 

 

Glede ove novosti, prisjećaš li se nekog konkretnog događaja koji bi nam mogao osvijetliti još bolje ovo što govoriš? 

 

Bilo je puno događaja u kojima sam iskusio novost o kojoj govorimo, ali pripovjedio bih jedan koji se zbio na Veliki Petak 1983. Išao sam prema Križevcu zajedno s jednom časnom sestrom i subratom, molili smo krunicu i htjeli smo se uspeti na Križevac da se poklonimo Raspetome. U podnožju Križevca, zaustavi nas policija: rekoše su nam da se ne možemo popeti. Pitao sam: “Zašto?” Pojavi se, zatim namrgođeni zapovjednik i reče mi: “Ne možeš ići, zabranjeno je!” Odgovorih mu da je to župna zemlja i da je tradicija da vjernici idu svake godine pokloniti se križu Gospodnjem. Ljutito mi uzvrati: “Žali se, ali ne možeš ići gore”. Odgovorih ponovo: “Neću se žaliti nego ću javno protestirati!” 

Nakon toga smo nas troje produžili krug preko Miletine i nastavili moliti krunicu vraćajući se prema župnom uredu. Sjeo sam u sobu, ne govoreći nikome ništa, napisao sam protestni članak za novine. Stavio sam tekst na stol želeći ga povjeriti drugim osobama da ga pregledaju. Na uskrsni ponedjeljak, došla je mala vidjelica Jelena Vasilj, koja je imala jedanaest godina, i ne znajući ništa o svemu ovome, prenijela mi je slijedeće riječi: “Gospa ti kaže: Nemoj se žaliti, nemoj protestirati. Moli i raduj se. Jer kad Bog stavi svoju ruku na jedno djelo nitko ga neće zaustaviti.” U tom su trenutku iščezli svi moji ljudski razlozi proizvedeni mojom voljom, nestale su moje borbe. Ušao sam u duboki mir i radost, i odrekao sam se svakog oblika protesta. Ova pouka mi se duboko utisnula u srce. Od toga trenutka, kada sam se nalazio u teškim situacijama, koje su me jako provocirale, uvijek sam se prisjećao tih Gospinih riječi.

Morao sam svladavati mnoštvo takvih duhovnih prolazaka, za koje držim da su bili čista milost koju mi je Bog darivao kako bih išao naprijed ovim putem. Tko iskusi Marijinu blizinu, taj također iskusi Njezino majčinstvo i Njezino zaručništvo s Bogom i Crkvom. Nježnost Njezine ljubavi je neopisiva: u Njoj nestaju sve pregrade, sve rane ozdravljaju, a pitanja dobivaju odgovore. Duša se osjeća ispunjena Božjim životom za kojim čezne u svojim dubinama, iako nailazi na poteškoće i kušnje. To je, autentična novost koja nam donosi duboki mir i onda kad se izvana čini da smo poraženi. Skoro u svakom odlomku Svetoga Pisma čitamo da moramo dopustiti Bogu da upravlja našim životom: živjeti to u stvarnosti jest početak cjelovite duhovne obnove.