Možeš li se prisjetiti kada si prvi put pohodio Međugorje i kako si došao na službu u tu jedinstvenu župu?

 

Prvi put sam došao u Međugorje 29. lipnja 1981. na poticaj nekih župljana iz Čapljine, gdje sam bio na službi. Oni su bili rodom iz tog kraja pa su mi pričali o ukazanjima i željeli da odem s njima. Bio sam u civilnom odijelu i iz daleka sam promatrao ukazanje koje se odvijalo na Podbrdu. Nisam mogao ništa posebno primijetiti, osim mnoštva vjernikâ koje se okupilo. Susreo sam se s nekim vidiocima, s Vickom, Jakovom i Mirjanom. Duže sam se zadržao s Vickom. Ono što je bilo upečatljivo je duboko uvjerenje kod svih troje, koje nije ostavljalo ni sjenu sumnje u Gospina ukazanja, njihovo ponašanje je bilo vrlo zdravo. U meni se probudio osjećaj da bi svećenici trebali biti prisutni na ovom mjestu, i da je vjernicima potrebna pratnja, na putu prema Bogu, bez obzira što se događalo. Nakon toga sam dolazio nekoliko puta u ispomoć za ispovijed, a na službu sam došao nakon što je fra Jozo Zovko odveden u zatvor.

 

 

Sjećaš li se koja je bila temeljna karakteristika doživljaja u Međugorju, posebno iz prvih godina?

 

Za uvod na ovaj odgovor, dolaze mi na pamet riječi Mons. Kabonga , bivšeg tajnika Ivana Pavla II. Kad sam ga upitao što on misli o ukazanjima u Međugorju, odgovorio mi je: “Sve je milost, a milost je čudo i milost je tajna. Ja se čudim da ljudi ne vjeruju ukazanjima i milostima, čudim se da ljudi problematiziraju i racionaliziraju znakove Božje i milosne darove”. Polazeći odavde glavna karakteristika na početku tih Gospinih ukazanja je bila čudesno i milosno Božje djelovanje. Rekao bih još konkretnije, kao što sam prije naglasio, da je Gospa bila živa, Euharistija se duboko i dostojanstveno živjela, Crkva je uistinu bila živa duhovna građevina, a Bog živ posred svog naroda. 

 

Tko nije bio u Bijakovićima na brdu ukazanja i u Međugorju u to vrijeme, ne može razumjeti ovu točku; a tko je bio, on je razumio. Borba koju smo vodili s komunističkim režimom nije bila za Gospu ili protiv Gospe; režim nas je sprječavao jer nije htio da narod susretne živu Gospu preko ukazanja. Sigurno se župljani i dan danas sjećaju kako ih je vlast iz Sarajeva sazvala u školu u prosincu 1981. godine. Bio sam prisutan i ja. Govor tih političara je bio da vlast nema ništa protiv Boga, protiv Gospe, niti da se protivi odlasku vjernika u crkvu. Ali protivi se ovom “fanatizmu”, govoreći da ukazanja i događaji u Međugorju nemaju ništa s vjerom. Na taj nagovor ja sam zamolio za riječ i rekao: “U evanđelju je sve živo, sve čudesno. Cijelo evanđelje je, ustvari, kao ovi događaji ovdje u kojima ljudi prepoznaju živu Gospu. To je za ove građane sveto i tko se bori protiv toga vrijeđa njihove duše”. U biti, ovo izražava svu napetost koja je u to vrijeme bila u Međugorju između ateističke političke vlasti i vjere naroda. Narod je prepoznao prisutnost milosti, prepoznao je živu Gospu i odgovarao je na poticaje milosti. Nije se bojao suprotstaviti sili, ni ići u zatvor jer je želio ostati vjeran živome Bogu i Gospi. 

 

Sve do tada sveta Misa je bila slavljena ujutro u župnoj crkvi. Nekoliko dana od prvog ukazanja, fra Jozo je jednostavno počeo slaviti svetu Misu u večernjim satima. Narod se spontano počeo okupljati na ispovijed i Misu, živeći sve dublje i življe Euharistiju i druge sakramente. Slavljenje euharistije na ovakav živi način postao je temeljni problem za političku vlast. Sve što su politički prvaci pokušavali napraviti bilo je po svaku cijenu dokinuti večernju Misu, zabraniti je, odvratiti ljude i svećenike od te Mise. Tako su na jednoj sjednici, na kojoj su političke vlasti uporno nastojale da se crkva u večernjim satima zatvori i da se dokine večernja Misa, govorili: “Slavite Misu izjutra kako je bilo dosad”. Pokojni fra Zrinko u šali je odgovorio: “Pa ljudi moji, Isus nije ustanovio posljednji doručak, nego posljednju večeru”. 

Cijela 1981. godina bila je obilježena borbom za živu Euharistiju; ne mislim samo na borbu s ateističkim režimom, nego i na duhovnu borbu s kojom su se trebali suočiti župljani u Međugorju i svi oni koji su dolazili na hodočašće da bi primili sakramente i živo sudjelovali u sv. Misi. Narod je oživio Euharistiju, a ona je zauzvrat njega hranila. Takva Euharistija je bila opasnost za ateizam, ali je s druge strane bila hrana za sve vjernike. 

 

Nije mi moguće izreći sve doživljaje koje sam imao s narodom kroz te prve mjesece ukazanja. Narod je dolazio u Hram Božji, u crkvu, kao u jedan nepresušni izvor. Sjećam se 1981. u jesen, nakon berbe grožđa, ljudi su u crkvi ostajali i po tri sata. Nakon dvije krunice, nakon svete Mise, ostali su u klanjanju Presvetom Oltarskom Sakramentu; svi su klečali. Čak ni u samostanima se nije mogla osjećati takva tišina za vrijeme molitve. Nekoliko tisuća ljudi zbijeni u crkvi, klečeći, pratili su klanjanje tako da se muha mogla čuti. Narod je bio nezaustavljiv; nitko ga nije mogao zaustaviti u hodu prema Bogu. 

 

Još jedan primjer mi pada na pamet. Bio je mjesec studeni, bilo je jako hladno i debela slana po livadama. Trebao sam ići u Čitluk. Na raskrižju ulice koja ide iz Međugorja preko Miletine bila je postavljena straža. Susreo sam promrzla čovjeka. Trudio sam se naći pravu riječ da ga pozdravim, da ga ohrabrim. Otvorio sam prozorčić na autu i pozdravio ga govoreći: “Hvaljen Isus i Marija!” On mi je odgovorio: “Vazda Isus i Marija!” i brže nego li sam mu ja mogao reći koju drugu riječ, on je meni prozborio: “Velečasni, samo hrabro, idi naprijed, izdržat ćemo mi ovu bitku i sačuvati vjeru, ne boj se!” Takvih primjera je bilo jako puno jer taj narod je bio doista živ, živ u Bogu i s Bogom. Zaista ta župna zajednica bila je živa Crkva. Kakav prekrasan događaj! Živa Gospa, življena Euharistija, Živi Bog među svojim uskrslim narodom! To je bio znak koji nam je ostavljala Kraljica Mira, i znak koji će ostati do kraja vremena, kada Bog bude živ, među svojim narodom.

 

Nadodao bih ovdje još jedan podatak koji svakako može nekoga zanimati, a to je pitanje o odnosu koji se nastavio s političkim vlastima onog vremena. Državni poglavari su u početku mislili da se preko tih okupljanja stvara neka vrst državnog udara, pa su bili maksimalno rigorozni i plašili su se da će to prerasti u nacionalnu pobunu protiv komunističke ideologije. Zato je i njihova stega u počecima u tom pogledu donekle bila razumljiva. No, kad su uvidjeli da nije na djelu nikakva opasnost tih razmjera, “okrenuli su ploču”. Negdje nakon prve godišnjice njihov stav počeo se mijenjati, jer su se uvjerili da okupljanje naroda u Međugorju nije nikakav politički prevrat. 

 

Međutim, godinu dana kasnije, točnije u zimu 1983., započinje druga akcija koju izvode tadašnje vlasti, a to je izraženo kroz poticanje i uvođenje “vjerskog turizma” i nagla gradnja kuća u tu svrhu; što je jako narušilo krajolik koji se vidi i dan danas. Od tada su vlastodršci promijenili strategiju borbe: počeli su iskorištavati Gospina ukazanja i to okupljanje naroda za vlastite interese i materijalno bogaćenje. U Međugorje počinju dolaziti ljudi koji nemaju nikakve veze s vjerom. Jednom riječju: sotona je započeo graditi svoj šator uz Crkvu Božju kako bi neprestano ugrožavao vjernike koji su istinski prepoznavali milosti ukazanja i koji su htjeli ići prema Bogu. 

 

Bez obzira na sve napadaje i napasti, ljudi su se trudili sačuvati živu vjeru u Boga. Ovakav stav je omogućio da se narod osloni na čvrsti temelj već u samim počecima ukazanja.  

Želio bih još naglasiti da će dinamika duhovne borbe življena u Međugorju, biti uvijek ista i trajat će sve do trijumfa Bezgrešne. Sotona će sve učiniti da Gospa ne bude živa među svojom djecom, nego da bude svedena na ideologiju, povijesno sjećanje, kip i tradiciju. I tko dopusti da bude prevaren od njega, s vremenom će postati indiferentan prema Bogu i Gospi, jer će ući u tamu. Onda i u Međugorju puk može postati hladan, crkva će postati hladna ako vjernici ne budu znali boriti se protiv napasti zala i pobijediti ih. Zato, moj je poticaj svima: probudimo se u vjeri i odvažno stupimo u ovu duhovnu borbu, koja će biti sve jača i jača do konačnog trijumfa Bezgrešnog Srca!    

 

 

Te prve godine, kako si i naglasio, bile su obilježene jednom posebnošću i jakom duhovnom dinamikom. Kao svećenik, kako si se uklopio u tu potpuno novu stvarnost?

 

Dinamika je bila jaka i obilata. Susreo sam se s misterijem. Mi svećenici bili smo zatečeni, jer nitko od nas nije poznavao ovu dimenziju: poznavali smo samo teoriju ukazanja. Kada se čovjek susreće s otajstvom vječnog života onda se susreće s nečim što ne može dokučiti razumom. To je istinski susret s Misterijem koji nadilazi sva ljudska umovanja. 

Ali bez obzira na otajstvo, s druge strane sve je bilo jednostavno. Jednostavno je bilo zato što je Bog preko Blažene Djevice Marije dodirivao ljude, a oni su odgovarali na taj poticaj. Također, jednostavno je bilo i zato jer nije trebalo trčati za osobama da ih se okupi: narod iz cijele župe i iz drugih mjesta se doslovce slijevao u crkvu.  

 

Nikad neću zaboraviti upečatljivi doživljaj večernje svete Mise. U 18 sati crkva je bila potpuno ispunjena. Već sam naglasio kako su osobe bile u crkvi u potpunoj šutnji: ja sam mogao voditi molitvu osjećajući i udišući šutnju jer su ljudi tako jedinstveno prihvaćali Božju riječ i u njoj aktivno sudjelovali. S te strane služba u župnoj zajednici Međugorje je bila sasvim jednostavna. 

Poznate su i poteškoće koje smo živjeli zbog pritiska politike tog vremena, zbog fra Jozinog zatočeništva kao i zatočeništva drugih fratara, zbog neprestanog ispitivanja i proganjanja. No, sve to skupa nije ostavljalo nikakav negativni žalac u našim dušama. U tim trenucima, smo osjećali ostvarenje onoga što je sveti Pavao naviještao Rimljanima, to jest da su patnje ništa u odnosu na slavu.  Sva ona protivljenja su bila poput nekog povjetarca u usporedbi sa snagom milosti koju je Bog ulijevao u moju dušu i u duše nas svećenika. Osjećali smo samo radost i zahvalnost Bogu za službu koju smo mogli obavljati i bili smo sigurni da On sve vodi.