Već sam naglasio da se Gospina ukazanja u Međugorju mogu najbolje izraziti u drugom radosnom otajstvu krunice: Marijin pohod Elizabeti. Elizabetina duša i tijelo su osjetili taj pohod, i isto se dogodilo malom Ivanu koji je cijelim svojim bićem prepoznao Mariju i Onoga koji je bio u njezinoj utrobi: Ivan je osjetio dodir Božji preko Marije. U tom susretu Duh Sveti je ispunio Elizabetu, blagoslovio je dijete u njezinoj utrobi i ona je rodila proroka koji je prethodio Mesiji i pokazao ga svijetu. 

Kad se govori o ukazanjima u Međugorju, najčešće se ponavljaju poruke koje su smatrane bitnima poput mira, molitve, posta, ispovijedanja, obraćenja, vjere... Po mom mišljenju najdublje značenje ukazanja je ono koje ja definiram kao dodir Božje ljubavi preko Gospe, i koji zahvaća svakog čovjeka.  

U tom kontekstu spomenuo bih jedan prizor koji izražava baš taj dodir Marijin. Dogodilo se 4. kolovoza 1984. Kao što je već poznato, Gospa je Jeleni Vasilj rekla da je točan dan njezina rođenja 5. kolovoza.  Prethodno sam bio zamoljen od Gospe, preko vidjelice Jelene, da pozovem župljane na devetnicu posta i molitve kao pripremu za ovaj blagdan; taj dan u liturgiji se inače slavi posveta Bazilike Svete Marije u Rimu, kasnije prozvana Sveta Marija Velika, a kod nas poznata i kao Snježna Gospa. Mnoge su osobe postile devet dana i molile. A većina župljana tri zadnja dana devetnice nisu ni radili, osim onih najnužnijih poslova. Međugorje je bilo, mogli bismo reći, živi samostan u kojem su svi molili, postili i bdjeli. Na uočnicu tog 5. kolovoza, dok je Jelena molila, imala je znakovito viđenje u kojem se sotona približio kleknuvši ispred nje i počeo plakati. Zatim joj je kazao: “Reci joj (Gospi) da ne blagoslovi svijet!”, i to je ponovio više puta. Neposredno nakon toga, Jelena je imala drugo viđenje u kojem je vidjela Gospu, a pred njezinim dolaskom sotona je iščezao. Gospa joj se onda obratila: “Zna on što hoće, on ne želi da ja blagoslovim svijet za ovaj dan”, i tada je svečano blagoslovila cijelo čovječanstvo.   

Donosim ovaj događaj isključivo da bih bolje osvijetlio istinu Božjeg dodira po Gospi. Bilo je uistinu upečatljivo ono što se dogodilo u toj noći i u sljedećem danu: milost je bila, prisutna, opipljiva. Svećenici su ispovijedali cijeli dan, susrećući neobične slučajeve: osobe koje su išle prema moru, ne misleći uopće na ukazanja, ili ne znajući da postoje, na izvanredan način su se zaustavljale i dolazile u Međugorje. Ljudi su pristupali sakramentu ispovijedi čak i nakon trideset i više godina s izrazitom lakoćom. Svećenici su svjedočili da je milost bila vidljiva u ispovijedima. U svemu tome konkretno se izražavao Božji dodir preko Blažene Djevice Marije: ona je pohodila svoju djecu, donijela im je Boga.  

Kada se čovjek otvori tom božanskom dodiru, tim poticajima koji dolaze preko Marije, događa se čudo: sav njegov život se preobražava i rađa se odozgor onako kako Isus tumači Nikodemu.