Sedmorica arkanđela uvijek su mi se predstavljali kao “Svećenici Svevišnjega”.  Vidjela sam ih kako nose bijelu haljinu sa zlatnim pasom oko struka i crvenom svećeničkom štolom. Bilo mi je rečeno da oni potpuno sudjeluju u jednome jedinom svećeništvu, svećeništvu Isusa Krista. Predvode nebesku liturgiju, koja je prisno povezana s liturgijom na zemlji. Po njihovu svećeništvu, svi anđeli sudjeluju u kraljevskome svećeništvu Isusa Krista.

“Naše svećeništvo postoji od iskona, od trenutka kad smo kazali 'da' Bogu i ostali mu vjerni. U našemu 'da' bilo je uklopljeno i 'da' utjelovljenja, smrti i uskrsnuća Isusa Krista, koje smo mi, anđeli, morali prihvatiti prije nego vi. Tada smo od Isusa Krista primili svećeništvo i otad smo obavljali nebesku liturgiju, služeći Svevišnjemu Bogu kao svećenici.

S utjelovljenjem Isusa Krista te nakon njegove smrti i uskrsnuća nastala je nova dimenzija našega svećeništva, zadaća da ga obavljamo u prilog čovječanstvu. Naše svećeništvo u prilog čovječanstvu potpuno se uklapa u svećeništvo Isusa Krista. Tek nakon žrtve na Križu, ta je služba postala djelotvorna prema ljudima. Nije moglo biti drukčije, inače bismo bili čovječanstvu služili prije Isusa, što je nemoguće, jer je On jedini Veliki Svećenik u vijeke vjekova, Onaj iz kojega ishodi i naše svećeništvo.

Nažalost, čovječanstvo kao da je zanemarilo našu prisutnost. Svelo nas je na ulogu mitoloških, neopstojnih, magijskih likova. No naša je prisutnost doista stvarna, a svećeništvo sedmorice arkanđela nešto je tako veliko, da ne možete ni shvatiti dokle seže. To je veliki Božji dar čovječanstvu.”  (Arkanđeo Rafael, 4/4/2007)

 usp. Preko velike barijere: Stefania Caterina, str. 63-64.