Prošlo je 27 godina, od početka misterioznih događanja u Međugorju. U predvečerje, 24. lipnja 1981. godine, nekoliko dječice iz jednog nepoznatog mjesta u Hercegovini, rekli su da su vidjeli Gospu. Započeo je veličanstveni fenomen, koji se pretvorio u nezaustavljivu lavinu.

 

Tada je ono mjesto bilo pod komunističkim režimom, koji je već u začetku htio ugušiti sve što su vidioci govorili. Ali slabi plamičak zapaljen dječjim tepanjem, pretvorio se u plamen, požar, potres, i nastavlja svoj tijek po svim putovima svijeta.

 

Međugorski fenomen je jedno od najsnažnijih vjerskih događanja našega vremena. Sigurno da je favoriziran modernim sredstvima komunikacije, ali nitko, u 1981. godini, nije mogao ni zamisliti njegove posljedice. Tada je Međugorje bilo neznatno mjesto, nije bilo ubilježeno ni na zemljopisnim kartama. Danas, nakon 27 godina, je jedno od najpoznatijih zemljopisnih imena. S vjerske točke gledišta, Gospina ukazanja u Međugorju imaju isti odjek kao ona u Lurdu iz 1858. godine i u Fatimi iz 1917. godine. Računa se da je, u ova gotovo tri desetljeća, oko šezdeset milijuna hodočasnika prošlo kroz Međugorje. No, nemoguće je izračunati koliko se osoba osjeća duhovno vezana za ova ukazanja. Televizija, novine, radio, internetske stranice, CD, Video, DVD, svi mediji, otpočetka ogromno doprinose u poznavanju ovih događaja. Vjerojatno njihov je cilj bio samo zadovoljiti radoznalost masa, ili ekonomski profit, ali objektivni rezultat je skroz drugačiji. Ove informacije, priče, slike probudile su u mnogim osobama instinktivnu želju za susretom s nadnaravnim. Međugorje je odmah postalo jaki i opipljivi “znak” prisutnosti neba na zemlji. U ime Međugorja nastale su mnoge “molitvene skupine” koje su raširene po cijelome svijetu. Čak i u zemljama jako udaljenim od mjesta ukazanja, gdje je kršćanska vjera skoro nepoznata. Putujući kao novinar, nailazio sam na letke koji pozivaju na periodične susrete “molitvenih skupina” izloženih na vratima mnogih crkava, čak u jednoj malenoj crkvici, koju drže časne sestre u srcu Las Vegasa. 

 

Na valovima ovih ukazanja, kroz dugi niz godina, rodili su se volonterski pokreti, socijalne udruge, religiozne kongregacije i različite inicijative dobročinstava, kao što se nikada prije nije dogodilo u tako kratko vrijeme u nijednim marijanskim ukazanjima. Ako se sva ova ostvarenja mogu definirati kao “plodovi”, onda možemo slobodno tvrditi da je stablo jako dobro.

 

O međugorskim događajima objavljeno je jako puno knjiga: studiji, istraživanja, sabrana svjedočanstva, kronike događanja, sabrane Gospine poruke. Knjige teologa, liječnika, povjesničara, antropologa, novinara, stručnjaka za mistične fenomene. Vidioci, koji su bili podvrgnuti pritiscima novinara, istražitelja, osoba poslanih iz Vatikana, ostavili su mnogobrojne intervjue, govoreći o življenim nadnaravnim iskustvima. Bibliografija koja govori o Međugorju sadrži na tisuće naslova na svim svjetskim jezicima. Kao što je poznato, ukazanja u Međugorju nisu završena, nego još uvijek traju, tako se i knjige upotpunjavaju novim podacima i neprestano se obnavljaju.

U vremenskom redoslijedu, posljednja knjiga jest ova pod nazivom “U Međugorju Gospa je živa”. Naslov koji podrazumijeva različita značenja. Između ostalih naravno ono povijesno, što znači da u Međugorju nakon 27 godina diskutiranja, polemika, vrednovanja, također i teških situacija, Gospa nastavlja svoj dijalog sa svijetom na vedar i odlučan način. I “živa” je iznad svega u pobožnostima ljudi, obraćenjima, u milosrdnim duhovnim i tjelesnim djelima, koje pobožne osobe praktično izražavaju iz ljubavi prema Gospi.

Ovo nije, međutim, neka tradicionalna knjiga. U smislu da ne ide za dokazivanjem, uvjeravanjem, opovrgavanjem ili analiziranjem. Autor, fra Tomislav Vlašić, čak nije ni onaj koji je materijalno napisao ovu knjigu. On je samo odgovorio na mnoga pitanja svojih prijatelja koji su željeli upoznati “istinitu priču” tih događanja preko iskustva onoga koji ih je živio u prvom licu. Plod dakle, različitih razgovora vođenih u posljednjih pet godina, kao što je i precizirano u uvodu ovog djela.

Fra Tomislav je svećenik, franjevac, jako poznat među prijateljima Međugorja. Jedan je od četvorice svećenika koji su bili u neposrednoj blizini vidioca od početka ukazanja. Svećenici kojima su se djeca, vidioci povjeravali. Budući da je tada njima četvorici bila povjerena duhovna odgovornost za ovo područje, iz toga je slijedilo da su se oni prvi trebali brinuti za sve što se dogodilo i događalo svaki dan. Trebali su vrednovati, prosuđivati, slijediti i braniti ovu djecu, najprije od civilne vlasti i komunističke vojske koji su ih htjeli ušutkati, i poslije od radoznalih osoba, fanatika, mitomana, koji su viđali čudesa na svakom koraku, da bi mogli sačuvati i prenijeti u cjelovitosti duboki “smisao” ovih događanja vjernicima koji su nadolazili sa svih strana. Zadatak vrlo težak, nov, kompliciran, kojega nisu mogli ni zamisliti ti redovnici koji su sačuvali svoj franjevački poziv opirući se komunističkom režimu i koji su ostali vjerni ovom novom zadatku, suočavajući se s mnogim protivljenjima i rizikom zatvora zajedno s vidiocima. 

Fra Tomislav, u to vrijeme župnik jednog mjesta u blizini Međugorja, bio je uključen u događaje ukazanja od 28. lipnja 1981, znači četiri dana poslije početka ovog fenomena. Nekoliko tjedana kasnije, zamijenio je župnika Međugorja, fra Jozu Zovku, koji je završio u zatvoru, i tako je postao duhovni voditelj vidiocima. Izravni svjedok, dakle, svega onoga što se događalo u tim prvim mjesecima i godinama. Ali, u knjizi, fra Tomislav se nije htio zaustaviti toliko na povijesti i kronici događanja, koliko na “duhovnoj pozadini,” na “poruci” koja iz tih događanja proizlazi. Poruka koja je imala odlučujuću težinu u njegovom svećeničkom životu, ali i izvanredni utjecaj na milijune vjernika u svijetu.

Pripovijedanje, ono od fra Tomislava, u kojem prevladava unutarnje razmatranje, duhovno vrednovanje, razlikovanje, istraživanje “nadnaravnog” tih događanja, može dati precizne odgovore na sumnje, kritike, pretpostavke, legende, koje su se nagomilale kroz sve ove godine.

 

Knjiga-dokument. Memoar. Moglo bi se reći pravi testament. Ne zbog toga da bi pripovjedač bio u životnoj dobi koja je na zalazu, nego što je iz različitih razloga, nerijetko bolnih i kompliciranih, držao da je došao trenutak da ostavi pisani dokument o prošlim događanjima za koja nosi teret odgovornosti. Želio je podvući crtu na taj način da diskusije, vrednovanja, sudovi, prošli i budući, mogu imati objektivni orijentir, koji nije sadržan od mnogih “kaže se,” nego od njegovih napisanih riječi, znači, razmatranih i procijenjenih riječi. 

Kao i sve knjige svjedočanstava, tako i ova odiše posebnom draži, prenosi emocije, budi sjećanja, oživljuje mnoga događanja, koja se vjerojatno i u samom Međugorju pomalo gube.

 

Sjećam se mog prvog putovanja u tu zemlju, gdje sam išao kao reporter novina za koje sam tada radio. Bilo je proljeće 1990. godine. Ukazanja su se nastavljala svaki dan već devet godina. Smjestio sam se u Mostaru, jer u Međugorju tada još nije bilo hotela. Ujutro me taksist prebacio u Međugorje. Zvao se Stjepan. Da bismo stigli u mjesto trebali smo proći preko goletne i kamenite planine. Pejzaž je bio skroman i siromašan. Bio je sličan onome u Palestini. S vrha planine se pružao pogled na zelenu dolinu, s karakterističnom crkvom koja je imala dva zvonika s iglenim vršcima.

“Ovo dolje je Međugorje,” reče mi vozač. “Ime Međugorje znači između gorâ. To je župa od oko 3.500 osoba, koja se sastoji od okolnih sela: Bijakovića, Miletine, Vionice i Šurmanaca. Stanovnici su zemljoradnici koji uzgajaju duhan, pšenicu i lozu. Ali to je jako siromašno područje. Mnogo osoba bilo je godinama prisiljeno tražiti posao u inozemstvu, posebno u Njemačkoj.

Samo još prije nekoliko godina, Međugorje je bilo toliko maleno da čak nije bilo ni obilježeno na zemljopisnoj karti. Da bi se došlo do njega, trebalo je ići preko neprohodnih putova. Danas je jedno od najpoznatijih turističkih mjesta u ovim prostorima. Kuće su izrasle poput gljiva. Mnogi ljudi koji su emigrirali u Njemačku, vratili su se i rade ovdje".

Pričajući, spustili smo se s planine i prošli kroz Čitluk i stigli blizu Međugorja. Stjepan, koji je dobro poznavao ovo područje, proveo me je kroz sporedne ceste, pokazujući mi cijelo mjesto. Tamo gdje su još samo prije nekoliko godina bila polja duhana i vinove loze, sada se pretvorilo u građevinska zemljišta. Na sve strane su se vidjeli natpisi: “Sobe, Zimmer, Camere.” Svugdje restorani, picerije, trgovinice za prodaju religioznih predmeta i suvenira.

Stjepan me informirao da je Jugoslavenska vlast, koja je bila komunistička i ateistička, na početku progonila vidioce, ali je kasnije razumjela da turizam donosi bogatstvo. Da bi olakšali čarter letove hodočasnicima, koji su posebno dolazili iz Sjedinjenih Američkih Država, dali su na raspolaganje vojni aerodrom u Mostaru, koji je udaljen od Međugorja samo tridesetak kilometara. “Gospa je ovdje kod nas napravila pravu političku i ekonomsku revoluciju,” reče mi Stjepan uz zadovoljan osmjeh.

Ostavio me je u centru mjesta. Dan mi je prolazio u razgledavanju, razgovoru s ljudima i prikupljanju informacija. Susreo sam fratre koji su tada bili odgovorni za župu. Sjećam se fra Slavka Barbarića i fra Petra Ljubičića, koji su bili jako ljubazni i aktivni. Pomogli su mi da susretnem i upoznam vidioce. Na poseban način Mariju i Vicku, s kojima sam vodio duge razgovore, a Marija me pratila na različita mjesta prvih ukazanja.

Ali iznenađenje koje me je najviše dotaknulo, bilo je navečer.

Oko 17.30 napustio sam Marijinu kuću, i pješice sam stigao do župne crkve. Trg oko crkve se punio ljudima. Sa svih strana pristizali su hodočasnici da bi sudjelovali u večernjem programu koji je započinjao u 18 sati. Zaustavio sam se u jednom baru. Skoro svi stolovi su bili zauzeti i oko njih uglavnom mladi ljudi, koji su imali vedar izraz lica. Pili su pivo, čaj i pušili cigarete.

Skoro su svi nosili krunicu oko ruke. Nosili su je u jednostavnosti bez izvještačenosti i fanatizma.    

Posebno me dodirnuo ovaj detalj krunice, i postao sam svjestan da od kada sam došao u Međugorje, već od ranog jutra, nisam ništa drugo vidio osim mladih. Četrdeset posto, od onih koji su kružili ulicama ili su se zaustavili na crkvenom trgu, bilo je mladih. Mladi koji su isti kao oni koje sam vidio putujući svijetom. Izgledali su kao oni koji su šetali ulicom Vittorio Emanuele u Milanu, koji čavrljaju na Španjolskom trgu u Rimu, koji se druže na trgu Sv. Marka u Veneciji ili na trgu Bra' u Veroni u ljetno doba oko Arene. Muškarci su imali dugu kosu, svijetlu bradu, s pokojom naušnicom. Djevojke su bile jako lijepe. Smijali su se, šalili i zabavljali. Jedino obilježje koje je činilo drugačijima ove mlade, bila je krunica koju su nosili oko vrata ili ruke. Možda je to samo moda, govorio sam samom sebi. Ali ovi mladi nisu mi izgledali izgubljeni, neozbiljni, niti površni.  

U 18 sati zazvonilo je veliko zvono, svi su se ustali upućujući se prema crkvi, koja je već bila nabijena ljudima. Bio sam zadivljen! Crkva mi se činila velikom. Ocjenjujući od oka u njoj je moglo biti oko tisuću ljudi. U prolazima između klupa, sa strane i odzada, vjernici su stajali na nogama, zalijepljeni jedni uz druge. Puno ljudi je ostalo vani na trgu ispred crkve ili s lijeve strane tamo gdje je bilo na desetke ispovjedaonica i klupa za sjedenje.

U isto vrijeme u unutrašnjosti crkve započela je molitva krunice. Jedan svećenik je predvodio. Njegov glas je odzvanjao preko zvučnika, tako da su i osobe koje su bile izvan crkve mogle zajedno s njim moliti. Sunce je zalazilo, počelo je nestajati iza brda Križevca, s kojega se vidio veliki križ. Mnogo osoba koje su sjedile na klupama oko crkve, molile su fiksirajući pogled na ovaj križ koji se odlučno sudarao s nebom.

Kor vjernika, koji su molili u crkvi, čiji su se glasovi širili preko zvučnika u večernjoj sjeni stvarao je poseban ugođaj. Hodao sam trgom između ljudi, osjećajući ogromno uzbuđenje.

Svaka od ovih osoba, koja je došla tko zna odakle, nosila je svoje probleme, obiteljske drame, neizvjesnosti, sumnje, strahove, nade. Došla je ovdje, jer je vjerovala u neizmjernu tajnu, i sada moleći na mjestu za koje smatra da je od Boga blagoslovljeno, trudi se u jednostavnosti ući u odnos s tim otajstvom.

Uputio sam se prema crkvi. Želio sam vidjeti osobe koje mole unutar crkve. Uspio sam pronaći malo mjesta na bočnim vratima. Proguravajući se malo po malo, između osoba, dokopao sam se jednog stupa, gdje sam se naslonio.

Oko glavnog oltara bilo je dvanaest svećenika u krugu, na koljenima, okrenutih prema puku. Fra Slavko je bio na stepenici ispred oltara na koljenima i predvodio krunicu. Najavljivao je otajstva na četiri jezika i na svim tim jezicima prije otajstava kratko razmišljao. Recitirao je “Zdravo Marijo” mijenjajući jezik svaku deseticu. Vjernici su odgovarali, svatko na svom jeziku, formirajući tako neizmjeran ekumenski zbor. Imao sam osjećaj da slušam cijeli svijet koji moli. 

U mojoj blizini bili su neki tajlanđani, dvije gospođe iz Amerike, jedan hrvat i nekoliko talijana. Bilo je nemoguće vidjeti crkvu odostraga: osobe na nogama, stvarale su ljudsku barijeru.

Ostao sam u crkvi petnaestak minuta. Fra Slavko je upravo uvodio u peto radosno otajstvo, mislio sam da molitva ide prema kraju i želio sam se vratiti na trg. Mnoštvo ljudi vani se još povećalo. Bio je mrak. Svjetla upaljena oko crkve stvarala su jednu nestvarnu atmosferu.

Na kraju trga, u blizini kipa jednog sveca, vjernici su zapalili puno svijeća. Plamenovi potreseni od večernjeg povjetarca lagano su podrhtavali, činilo se kao da su živi.

Fra Slavko uvodi u prvo žalosno otajstvo: Isusova molitva u maslinskom vrtu. Znači, molitva krunice nije završila, kako sam mislio. Ugledao sam jednog fratra koji je molio, prolazeći kroz mnoštvo. Bio je to fra Petar. Pitao sam, kako to da krunica još nije završila. Gledao me je očima koje su iskrile svjetlošću i kroz blagi osmjeh objasnio mi je da se u Međugorju, svaku večer moli cijela krunica. Ne samo jedna trećina, koja sadrži pet otajstava, nego svih petnaest. 

“To je jako duga molitva,” primijetio sam. “Da, jako je duga,” reče mi. “Ljudi se ne umaraju?” pitao sam. “Ljudi dolaze u Međugorje zato da mole,” odgovori mi. “Ovo nije turističko mjesto, nego duhovna oaza. Gospa je preko ukazanja vidiocima uvijek preporučivala, da puno mole i vrše pokoru. Poslije krunice, slavit će se Sveta Misa a nakon nje nastavit će se s drugim molitvama. Večer se završava blagoslovom nabožnih predmeta. Obično večernji molitveni susret, ovdje u Međugorju, traje oko tri sata, od 18 do 21. Sudjelujući u tom programu, ljudi ostvaruju obje Gospine preporuke: molitva i pokora.”

Vratio sam se u crkvu, uvijek kroz bočna vrata, gdje je bilo moguće napraviti mali prolaz. Probio sam se ponovno do stupa, da bih imao naslon. Osjećao sam umor u nogama, i kralježnica mi je bila ukočena. Gledao sam fra Slavka, pitajući se kako može tako dugo biti na koljenima, bez ikakvog naslona za ruke i tijelo. On je bio uspravljen, s poluzatvorenim očima u sabranosti, njegov glas je bio postojan i prodoran. U ovom stavu bio je skoro jedan sat. Zajedno s njim i drugi svećenici i narod u crkvi. Oni koji nisu našli mjesta u klupama, stajali su na nogama, ili su bili na podu na koljenima. Sigurno su trpjeli, ali njihova vjera je bila velika, živa.

Svako toliko fra Slavko je započeo neku od duhovnih pučkih pjesama. To su bile spore, melankolične, drevne melodije koje su pripadale staroj kršćanskoj tradiciji, koja je prije komunizma bila jako snažna u Hercegovini. Narod se priključivao u staloženom i čeznutljivom ritmu, koji je odavao sliku patničkog, ali ustrajnog puka.

Konačno molitva krunice je završila. Dok je narod pjevao, svećenici su se pripremali za Svetu Misu: to je bilo svečano slavlje, s 14 svećenika u koncelebraciji.

Vratio sam se na trg. U nizu klupa bili su svećenici u čijoj blizini su bile ploče s natpisima naroda kojemu pripadaju. Zaustavio sam se tamo gdje je pisalo “italiano”. Pitao sam svećenika da li ove ploče označavaju mjesta za ispovijed. “Ne”, odgovori mi. “Ispovjedi se vrše, dolje, tamo gdje vidite niz ispovjedaonica”. “Zašto su onda ovdje ove ploče?” upitah. “Mi”, uzvrati mi svećenik “smo ovdje na raspolaganju za sve one koji žele razgovarati, diskutirati, povjeriti se. U današnjem svijetu, ljudi jako malo razgovaraju. Svećenici, u župama imaju sve manje vremena za razgovor sa svojim vjernicima. I tako mnogi problemi, mnoge strepnje, mnoge sumnje ostaju teški teret na savjesti.”

“Duh Međugorja”, dodao je “duh je pojašnjenja. Gospa želi da osobe ovdje mogu podijeliti svoje probleme, i da nađu one koji će im pomoći u njihovom rješavanju. Mi slušamo. Razgovaramo. To je jako važno. Osobe koje s nama razgovaraju, često su ateisti, agnostici. U stvari, oni imaju samo veliki nered u srcu i pameti. Samim tim da su došli u Međugorje, i da traže susret sa svećenikom, već govori da na neki način vjeruju i da imaju nostalgiju za Bogom. Mnogi od njih, kada se ustanu s ove klupe, idu na ispovijed. Ovdje u Međugorju događa se na tisuće obraćenja. Po meni, fenomeni obraćenja i promjene života, temeljne su karakteristike ovog mjesta, od Gospe na poseban način izabranog.”

Svećenik prekine razgovor da bi pozdravio dvije osobe, koje su se bojažljivo približavale. Bio je to stariji čovjek zajedno s mladićem. Starac je imao lice izbrazdano od patnje. Mladić je izgledao ispijen, s očima izgubljene osobe i dugom neurednom kosom. Nosio je prljavu odjeću koja je zaudarala.

Razumio sam da ove osobe imaju potrebu za svećenikom i udaljio sam se. Međutim, nastavio sam ih promatrati jer sam bio jako dotaknut čovjekovom patnjom, koja je izražavala očaj.

“To su otac i sin”, reče mi fra Petar koji je, prolazeći u tom trenutku, primijetio moj radoznali pogled. “Ovdje su već dva tjedna. Mladić je ovisnik o drogi. Njegov otac ga želi spasiti i živi ovdje s njim. Zajedno su dan i noć, u borbi protiv droge. Jako je puno drogiranih koji su ovdje pronašli snagu da iz toga iziđu. Gospa je jako brižna majka. Ona razumije bol mnogih obitelji čija su djeca žrtve droge, i pomaže im svojom blizinom”.

U crkvi se Misno slavlje primicalo kraju. Svećenici su dijelili Svetu Pričest. Osobe koje su bile na trgu prateći Misu preko razglasa, priključila se dugim redovima za pričest. Kroz bočna vrata, iz crkve iziđoše neki svećenici da bi podijelili vjernicima Pričest. Skoro svi su pristupili Euharistijskom sakramentu. Među njima primijetio sam djevojke i njihove prijatelje koji su kasno poslije podne bili sa mnom u baru.

U 21h, obred se završio. Uputio sam se prema mjestu na kojem sam se trebao naći s vozačem. Mjesto za parkiranje bilo je dupkom ispunjeno autima. Nisam uspijevao vidjeti Stjepana. Nekoliko puta sam prošao ulicama, zatim ugledah Stjepana gdje mi dolazi u susret. “Trebao sam parkirati, jako daleko”, zabrinuto mi reče. “U ovoj zoni nema mjesta niti za bicikl.”

Kaos, u ulicama toga mjesta, koji je zapravo izazvan prometom bio je uistinu strašan. Ali u meni nije izazivao nervozu. Bio sam čudesno opušten.

Put prema hotelu “Ruža”, u Mostaru, trajao je pola sata. Cesta koja je vodila kroz goletnu planinu, bila je pusta. Činilo se, kao da prolazimo kroz nenaseljeno područje.

 

Sjećanja nezaboravna. Nakon toga u nekoliko navrata vratio sam se u Međugorje. I uvijek sam bio iznenađen, dotaknut koliko se moli u crkvi, s kojim žarom osobe ostaju satima na koljenima, s kakvom spontanošću i odvažnošću mladi ljudi mole. Međugorje bijaše grad molitve.

U Međugorju sam susreo i druge kolege koji su isto tako bili dotaknuti time koliko je vremena na ovome mjestu posvećeno molitvi. Čak i oni koji su bili skeptični, govorili su: “Ovdje se osjeća prisutnost nadnaravnog”.

Nastavio sam slijediti slučaj. Članci koje sam pisao nailazili su na velik odjek. Stupio sam u kontakt s ekipom talijanskih liječnika, koji su provodili znanstvena istraživanja na vidiocima za vrijeme ukazanja. Zaključak do kojega su došli bio je precizan. Po njihovom mišljenju, vidioci su autentični i vjerodostojni. No, znanost ne može reći što vidioci vide.

Unatoč tome od strane crkvenog autoriteta po pitanju autentičnosti ovih događanja i dalje je prisutno mnogo opreznosti. Oni najpravovjerniji katolici, govorili su da hodočašća u Međugorje bijahu nedopuštena, da ih je nadležni autoritet zabranio. Za vrijeme jednog od mojih kasnijih putovanja, želio sam produbiti ovaj argument s fra Slavkom.

“Crkva do sada nije izrekla nikakav službeni sud” reče mi. “Istražuje. Slučaj je jako osjetljiv. Dodiruje nadnaravno. Liječnici su sa svojim instrumentima mogli doći do nekih rezultata i potvrditi da su djeca u trenutku ukazanja uistinu u ekstazi. Crkva bi naprotiv trebala precizirati, što vide za vrijeme ekstaze. I to je težak problem. Ne postoje znanstveni instrumenti, koji mogu registrirati Gospinu prisutnost, ili bilo kojeg drugog duhovnog bića koje dolazi s neba. Zbog toga Crkva ide jako sporo. S druge pak strane, Crkva nikada ne daje svoj sud, dok fenomeni još traju. U Lurdu se službeno izrekla trideset godina nakon što je Bernadica imala zadnje ukazanje. U Fatimi 13 godina poslije zadnjeg ukazanja. Ovdje u Međugorju ukazanja se nastavljaju svaki dan. Dakle, rano je očekivati od crkvenog autoriteta bilo kakav sud.”

“Mislim”, rekoh fra Slavku “da je Vatikan dobro informiran o tome što se događa ovdje u Međugorju”.

“Vatikan slijedi sve od samoga početka”, reče mi fratar. “Ukazanja su započela u lipnju 1981. i nekoliko dana poslije Papa je već bio informiran. U siječnju 1982., tj. nakon sedam mjeseci, mons. Pavao Žanić, biskup iz Mostarske biskupije kojoj Međugorje pripada, bio je zadužen od strane Vatikana da imenuje komisiju stručnjaka, sa zadatkom da ispitaju ove događaje. Na početku, komisija je bila sastavljena od četiri teologa, ali 1984. godine bila je proširena na petnaest stručnjaka, među kojima su bili psiholozi i liječnici laici. Na koncu, 1987. godine, kada je Međugorje već postalo poznato u cijelome svijetu, Papa je suspendirao rad diocezanske komisije i tražio je da se sastavi nova, pod predsjedanjem kardinala Franje Kuharića. Ova komisija je još u radu. Često šalje svoje delegate da promatraju, ispituju, istražuju.”

Poznavati stav Crkve o tako senzacionalnom slučaju, za mene je postala jedna vrsta opsesije. Svaki put kad bih susreo nekog svećenika koji je posjetio Međugorje, pitao bih ga za mišljenje.

Mons. Bianchi, svećenik iz Lombardije, stručnjak za karizmatske probleme, član udruženja A.R.P.A:, znanstvenog udruženja “Regina Pacis” koje je slijedilo vidioce s medicinske strane, objasnio mi je da postoje mnoga Gospina ukazanja u svijetu koja nikada nisu bila priznata od strane crkvenog autoriteta.

“Službeno priznanje od strane crkvenog autoriteta nije odlučujuće da se dokaže autentičnost. Ono što je važno, da ne bude negativni sud od strane Crkve. Samo tada bi se trebalo smatrati da su ukazanja lažna”. 

Nastavljajući svoja istraživanja otkrio sam da su sudovi od strane poznatog francuskog teologa René Laurentina, koji je bio savjetnik na II Vatikanskom Koncilu, bili uvijek potpuno pozitivni. Susreli smo se, razgovarali, bio je oduševljen što se tiče događanja u Međugorju. Isto tako i švicarski teolog Hans Von Balthasar, došao je do potpuno pozitivnog stava. Definirao je događaj Međugorja kao “slučaj doista vođen Božjom rukom.” 

“Mnogi biskupi su išli u Međugorje u tajnosti, i na povratku su izrazili krajnje pozitivne sudove” prenio mi je monsinjor Bianchi. “Kardinal iz Praga, mons. František Tomašek, posjetio je Međugorje 21. studenoga 1988. godine, i na kraju posjeta rekao je: Gospina Ukazanja imaju jako veliko značenje za vjernike iz moje zemlje. U travnju 1987. godine, kardinal Giuseppe Siri potvrdio je da poznaje mnoge ateiste koji idu u Međugorje, i kasnije se vraćaju s krunicom u ruci.”

Prva službena intervencija od strane Svete Stolice u slučaju Međugorja bila je 1985. godine. Kongregacija za nauk vjere, tom intervencijom je pozvala biskupe da “obeshrabre službena” hodočašća u pravcu Međugorja i preporučio im je da izbjegavaju bilo kakav oblik “reklamiranja”. 

Novine su pisale da je Crkva dala negativan sud o ukazanjima u Međugorju. Ništa nije bilo istina. Intervencija Kongregacije nije htjela, kako je kasnije bilo pojašnjeno, dati nikakav sud. Bio je samo poziv da se ne prekrši rad komisije koja je bila zadužena za slučaj. Kongregacija za nauk vjere, u stvari je govorila samo o “službenim” hodočašćima. Pod ovim terminom su se podrazumijevala “hodočašća organizirana od strane crkvenog autoriteta”, tj. od biskupa u ime Crkve. Jasno je da bi se ta “službena” hodočašća mogla provoditi samo poslije službenog priznanja nadnaravnosti ukazanja. Kad bi se događala prije, automatski bi davala potvrdu ukazanjima.

Ta intervencija Kongregacije izazvala je veliku zbunjenost. Mnogi katolici iz skrupuloznosti nisu više htjeli ići u Međugorje. Mislili su da je to grijeh. Sam Papa je bio onaj koji je pojasnio ovu situaciju, i to je učinio u više navrata.

Jednom, Ivan Pavao II primio je u audijenciju četrdeset pet američkih svećenika, u pratnji trojice biskupa. Ovi svećenici rekoše Papi: “Sveti Oče, mi bismo željeli ići moliti u Međugorje.” Papa im odgovori: “Idite i molite i za mene.”

25. lipnja 1985. godine, Ivan Pavao II, primi jednu grupicu svećenika iz talijanske biskupije Trento. Za vrijeme susreta, jedan od njih upita Papu: “Mogu li ići moliti u Međugorje?”. “Zašto ne?” odgovori mu on.

24. siječnja 1987. godine, Papa je primio biskupe iz Triveneta. Na sjeveru Italije događaji iz Međugorja bili su uvijek jako praćeni. Hodočašća koja su polazila iz raznih gradova iz pokrajine Veneto bila su brojna. Biskup iz Udina, sa zabrinutošću upita za savjet Papu. “Kako se trebamo ponašati?” Sveti Otac mu odgovori: “Začuđuje me ovo pitanje. Niste li primijetili, kakve dobre duhovne plodove rađa ovo mjesto molitve?” Na tom susretu bio je također prisutan i mons. Antonio Mistrorigo, biskup iz Trevisa, koji je na povratku u biskupiju izjavio: “S Papom smo govorili o Međugorju. On pokazuje da poznaje dobro situaciju i da ju slijedi. Smatra da nema ništa lošega da se na tome mjestu moli.”

U kolovozu 1989., nadbiskup Novog Meksika, u Teksasu, uputio se na hodočašće u Međugorje. Jedne večeri, razgovarajući sa skupinom ljudi, skoro opravdavajući svoje prisustvo, pripovijedao je: “U siječnju prošle godine bio sam u posjetu Svetome Ocu. Rekao sam mu:‘Vaša svetosti, mnogo vjernika iz moje biskupije ide na hodočašće u Međugorje, i ja im nisam dao dozvolu, ali im nisam ni zabranio da idu. Što trebam činiti?’ Papa mi je odgovorio: ‘Pusti neka ljudi idu. Tamo dolje se moli’. Ohrabren ovim odgovorom dodao sam: ‘Ali pozivaju i mene da idem s njima’. Papa mi odgovori: ‘Idi i moli i za mene’. Zato se sada nalazim ovdje, s blagoslovom Svetoga Oca.”

“Pitanje dopuštenosti privatnih hodočašća u Međugorje”, još mi reče mons. Luigi Bianchi “definitivno je bilo pojašnjeno od strane kardinala Uga Polettija, kada je bio predsjednik biskupske konferencije Italije. Kardinal je bio upitan da li jedan katolik može ići na hodočašće u Međugorje? ‘Kojim razlogom mi postavljate ovo pitanje?’, pitao je kardinal. ‘Jer Crkva se još nije izjasnila po pitanju nadnaravnosti ukazanja’, bilo mu je odgovoreno. ‘Onda znači da smo slobodni ići’ potvrdio je kardinal. ‘Samo kada Crkva izrazi negativan sud, neće se više moći ići”. 

 

Prošlo je 27 godina i Crkva još nije izrekla nikakav sud. Ljudi ne stavljaju u pitanje ovaj detalj. Slijede vlastiti instinkt i poticaj. Kad bi se netko i htio zapitati, našao bi se pred zbunjujućom i anomalnom situacijom. Crkvena praksa koja regulira ovakve slučajeve, daje ovlasti lokalnom biskupu da istražuje i razlikuje autentičnost događaja. Vatikan, Papa, da se razumije, nikada se direktno ne uključuje, nego se obično ograničava priznajući ono što je lokalni biskup utvrdio.

 

“Slučaj Međugorje” ima nevjerojatnu situaciju. Već od 1982. godine, tj. godinu dana nakon početka događanja, lokalni biskup je izjavio da su, po njemu, ova ukazanja obmana. Njegov nasljednik, aktualni biskup iz Mostara, ponovio je isti stav. Dakle, imajući u vidu ovakvu vrstu problema, pravno se uzima u obzir mišljenje lokalnog biskupa, “slučaj Međugorje”, slučaj senzacionalan, snažan, izuzetan, izvanredan, koji zahvaća vjeru milijuna i milijuna ljudi u svijetu, bio bi samo velika namještaljka. Ali Vatikan nije nikada potvrdio sud dvojice lokalnih biskupa. Naprotiv, čini se da je rekao da su ovi sudovi “osobne” naravi i da to ne predstavlja službeni stav Crkve. I ovo je ona tanka nit, ovaj nedostatak “potvrde” koji drže živim veliki marijanski fenomen Međugorja, o kojemu se s velikim žarom i ljubavlju govori u ovoj knjizi: “U Međugorju, Gospa je živa.”

 

Renzo Allegri