Govoriš o prikazanju Isusu po Mariji. Rekao si da je ovo temeljno. Hoćeš li nam malo bolje pojasniti pojam prikazanja života kao žrtve paljenice?

To je toliko jednostavno i u isto vrijeme komplicirano. Jednostavno je jer je utisnuto u čovjekovu bît. Komplicirano je jer je čovjek sebičan pa se zatvori pred poteškoćama u vlastite interese: umjesto da ih žrtvuje upropaštava samoga sebe. Pokušat ću biti jasniji. Smatramo normalnim vidjeti osobe koje su spremne sve žrtvovati, jer se ljube, da bi očuvale tu ljubav.

Normalno nam je vidjeti roditelje da se žrtvuju za svoju djecu, zanemaruju sebe da bi djeca bila ostvarena u životu. Veličamo one osobe koje su žrtvovale vlastite živote za vrednote, ideale, domovinu. Raduje nas vidjeti ljude spremne na žrtvu. Bog budi, u onome tko je vjeran, vječne vrednote, promovira vrednote koje nas vode prema vječnome životu. Stoga, Isus nas poziva da žrtvujemo sve ono što je zapreka ulasku u pravi život: “Tko hoće sačuvati svoj život, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život radi mene, naći će ga.”[1]

Život Isusov, nam je u tome savršeni primjer.[2] Prikazanje nam omogućava duhovni rast i postaje također naše poslanje. Kada živimo potpuno prikazani Isusu po Mariji, božanski život se u nama slobodno giba i očituje drugima, jer im nosimo taj život. Sveti Petar nas u tome poučava:“Bog vas je izabrao da se ponašate kao Krist kada je umro za vas. On vam je ostavio i primjer da idete njegovim stopama; on ‘koji ne učini grijeha i u čijim ustima nema prijevare’; on koji vrijeđan nije zauzvrat vrijeđao, mučen nije prijetio, nego je to prepuštao pravednome Sucu; on koji 'osobno' u svom tijelu naše 'grijehe uznese na križ' da mi, umrijevši svojim grijesima, živimo pravednosti; on čijim 'ste modricama izliječeni' lutali ste kao ovce, ali ste se sada vratili k pastiru i čuvaru duša vaših.”[3]

Poznati pisac Živko Kustić, u jednoj knjizi je napisao otprilike sljedeću misao: “Kršćaninu ništa nije tako jasno kao križ Gospodnji. Ali kad se nađe pred njim, on je često kao pospan čovjek u trenutku kad budilica zvoni. Pokušava zaustaviti zvonjenje, a često zna i baciti budilicu...”. Možemo zaključiti da treba prihvatiti taj glas božanske ljubavi s križa i probuditi se, inače postajemo neprijatelji križa.

Naglasio si da prikazanje Isusu treba biti preko Bezgrešne Djevice Marije. Zašto?

To je tako jednostavno! Gospa je bezgrešna, ona je jedino stvorenje koje se savršeno sjedinilo s Bogom. Uzor je Crkvi i majka je Crkve. U svom majčinstvu utjelovljuje bogomajčinstvo i daje svakome mogućnost da preko nje primi Božju nježnost. Naša je Posrednica i najveći dar kojega nam je Bog dao nakon Isusa Krista. Marija nas uči da se sjedinimo sa Spasiteljem, i onda kada smo na smrt kušani. U toj čistoj vezi s Isusom, naše patnje postaju prijenosnici spasenja za nas i za cijelo čovječanstvo. O toj je temi papa Ivan Pavao II posvetio veliku pažnju u dokumentu “Salvifici doloris” (Spasonosno trpljenje).

Kad je čovječanstvo u opasnosti, Bog šalje svoju Majku. Ona nas privlači u svoje srce i uči nas da prikažemo naše patnje Bogu, da se podvrgnemo Njegovoj volji i posredujemo s njom za spasenje svijeta. Vrijeme u kojem živimo je krcato raznoraznim događajima, svi to uočavamo, i vjerujem da su pred čovječanstvom teška iskušenja. Bog želi pod svaku cijenu privući k sebi sve one koji su dobre volje. Za ostvarenje tog nauma, darovana nam je Kraljica Mira. Probudimo se i dajmo Bogu još dublji odgovor!

Kad se govori o prikazanju života na žrtvu ljudi se plaše. Misle da će na sebe navući gomile poteškoća i križeva. Zašto taj strah?

Određeni razlozi su u osobama, a drugi su nepoznavanje pravog smisla spasonosnog trpljenja. Pokušajmo to bolje razjasniti.

Rekoh da je jedan od razloga u samom čovjeku koji se općenito boji suočavanja s izazovima, a onda i s izazovima u vjeri. Uzmimo primjer mladića koji ne želi studirati, jer je studij zahtjevan. Ili, neki mladić želi biti svećenik, ali se boji odreći određenih stvari i navika. U oba slučaja oni bježe od odgovornosti, od životnih izazova, zatvaraju se u svoju nemoć i tako pokapaju vlastite ideale sve zbog straha. Gube povjerenje u sebe i dopuštaju da u njima rastu negativni osjećaji koji postaju zapreke da uđu u zajedništvo s Isusom. Za osobe koje imaju takve ili slične stavove, križ postaje tamna točka, jer duša nije više u stanju da razumije pravo značenje žrtvovane patnje, žrtve koja rađa život.

Koje je onda ispravno značenje spasonosnog trpljenja?

Zapazio sam kod mnogih vjernika općenit pristup prema prikazanju i trpljenju. Obično ljudi poistovjećuju spasonosno trpljenje s jednim darom trpljenja, kao na primjer kod sv. Pia iz Pietrelcine, ili kod sv. Franje Asiškoga. Oba ova sveca imala su Isusove vidljive rane. Obojica su primili poseban dar trpljenja i bili su pozvani da s Isusom sjedine cjelokupno njihovo trpljenje i tako ga učine spasonosnim. S jedne strane dobili su izvanredan dar Božji, ali ono što su trebali živjeti u cjelini jest milost koja se daje svakome, to je poziv svima nama, ako želimo biti pravi vjernici. Bez ulaska u spasiteljsko trpljenje ne možemo srušiti barijere koje smo kroz život sagradili između nas i Boga, ne možemo ozdraviti, niti biti spašeni i iskusiti blaženstvo.

Sveti Pavao kaže: “Ubuduće neka mi nitko više ne dosađuje, jer ja na svom tijelu nosim biljege Isusove.”[4] Ovo ne znači, sa sigurnošću, da je sv. Pavao imao vidljive rane kao Franjo Asiški. Sigurno je, međutim, da je prikazao svoje patnje zajedno s Isusovim, da je nosio biljege Isusove, slavne rane Kristove, koje su plod ispravnog i spasonosnog trpljenja. To je u sebi nosio svaki apostol i trebao bi to nositi svaki istinski kršćanin. To je živi pečat Isusove pobjede nad zlom, što čini jednog vjernika istinskim svjedokom.Naglasio bih, da je jako važno razlikovati odakle dolaze patnje, da li dolaze od Boga ili od sotone. Kad Bog povjerava neku patnju i čovjek je slobodno i s ljubavlju prihvati, u njegovu se dušu ulijeva slast i milina. Tada patnje ne zadaju gorčinu. Sveti Franjo svjedoči, da kad je zagrlio s ljubavlju gubavca, u njemu se sva gorčina pretvorila u slast. Jednako tako, kad je primio rane Isusove, njegova duša je uronila u svu ljepotu života u Bogu. I to zato jer nas Bog po spasonosnom trpljenju preobražava u nova stvorenja. Zbog toga sveti Pavao kliče: “A ja sam daleko od toga da se ičim ponosim osim križem Gospodina našega Isusa Krista, po kome je meni svijet razapet i ja svijetu! Uistinu, ne vrijedi ništa ni obrezanje ni neobrezanje, već novi stvor”.[5]

Naprotiv, kada patnja u osobu dolazi od zla ili kad se neka osoba buni protiv patnje iz egoizma, ona onda proizvodi gorčinu i negativne plodove. Zatvara dušu u neku vrst patoloških oboljenja i uništava je. Zato sotona nastoji da prenese gorčinu, žalost, beznađe osobama koje su bolesne i trpe, jer ih želi uništiti, želi spriječiti da prikažu Bogu te patnje. Čini sve da u dušama prouzrokuje iluzije ili fantazije na način da se duše zatvore u sebe, u sebeljublje, te tako zanemare cjelokupno spasonosno trpljenje ostajući u starom nepomičnom stanju.

Evo, svi smo pozvani da Isusu sve darujemo po Mariji. Samo tako, svaka naša patnja će postati spasonosna i preobrazit će nas. Ovo je najjača snaga koja može preobraziti svijet i pobijediti sile zla u cijelome svemiru.

Koje si poteškoće susretao u radu s osobama?

Uvijek sam se trudio pomoći ljudima da otkriju i uđu u ovaj hod darivanja. Duhovno prateći osobe, shvatio sam, međutim, da je svaka duša nepredvidljiva u svojim dubinama, tajnovita u odlukama. Nikad se do kraja ne može razumjeti do koje mjere se prepušta Božjem vodstvu i dokle će ustrajati na putu vjere.

To sam posebno iskusio kod osoba s nadnaravnim, mističnim iskustvima. U njima sam jasno prepoznao djelovanje i Božju akciju, ali u isto vrijeme susreo sam također i njihovu krhkost, lukavost, bijeg u prikriveno “neću!”.

U čemu si uočio te bjegove i u čemu se sastoje?

Ni svi psiholozi i svećenici zajedno ne bi mogli dati iscrpan odgovor na ovo pitanje. Duše su pred Bogom slobodne i izmiču našim predviđanjima. Trebao sam mnogo učiti, da bih im mogao pomoći. Temeljni stav je u poštivanju njihove slobode, jer je i Bog savršeno poštuje. Sam Gospodin strpljivo čeka na odgovor duše.

Primijetio sam, međutim, da je velika opasnost za neke osobe kada apsolutiziraju vlastita iskustva, bilo da su naravna ili nadnaravna, opasnost da se zatvore u vlastitu duhovnost, namećući drugima osobna iskustva, niječući i omalovažavajući doživljaje drugih ljudi. Umotane u vlastita iskustva, osobe su kao pokopane, ne rastu, ne mijenjaju se, jer ostaju zatvorene u svome svijetu. Teško znaju primiti i prihvatiti nešto od drugih. Takva ponašanja imaju različite razine i posljedice. Nije nimalo lako pratiti takav tip osoba na putu vjere.

Još jedan karakterističan bijeg jest zatvaranje u religiozne forme, to jest u vanjske izražaje propisa, raznih oblika pobožnosti, pučkih tradicija, koji nisu plod žive vjere. U ovom slučaju osobe očituju različite težnje. Neke, na primjer, fanatično nameću drugima svoju vlastitu religioznost, dok je drugi uglavnom prihvaćaju pasivno. U oba ova slučaja nedostaje živi kreativni odnos prema Bogu u vjeri, i autentičan odnos s Božjom Crkvom.

Je si li se susreo s osobama koje su dale pozitivan odgovor Bogu?

Svakako! To su pravi biseri. U stavu njihove duše zapazio sam Gospin stav. One su poučljive, ponizne, Bogu poslušne. I one su nepredvidljive, ali uspijevaju uvijek ići naprijed prema Bogu. Spremne su na umiranje sebi i življenju za Boga i bližnjega. Njima ne treba puno tumačenja. Ne plaše se prikazati vlastiti život Bogu, jer to prepoznaju kao put koji je već utisnut u njihovoj nutrini. Susreo sam dosta takvih osoba u našoj duhovnoj obitelji i među običnim vjernicima. Uvijek Boga blagoslivljam za njih. U ovakvim se osobama nazire budućnost Crkve.

Napomenuo si poteškoće s kojima se susreću osobe probuđene u vjeri i koje žele živjeti promjenu u svom životu. Koje su te poteškoće?

Najprije ću ukazati na duh svijeta koji doslovce guši ljude i nameće nemilosrdno nasilni ritam života koji ubija osobnost, a ljude pretvara u brojeve.

Tko živi duboko buđenje u vjeri često kaže da ne prima odgovarajuću pomoć i duhovnu hranu u župi, i u masovnim okupljanjima vjernika. Ove osobe obično naglašavaju da svećenici u njihovim župama dobro i učeno propovijedaju, ali da su ta propovijedanja općenita, i da im velika okupljanja vjernika ne pomažu u osobnom izrastanju, niti izgrađivanju u pravom zajedništvu s Bogom i bližnjima.Mnogi se, zatim, žale da ne uspijevaju pronaći svećenika koji bi ih duhovno pomagao i pratio, ili da među svećenicima susreću čak i one koji ne vjeruju niti u anđele, niti u demone, te misle da su unutarnja iskustva vjere i intenzivna molitva samo fiksacije i prisila. Zbog toga se ove osobe često usmjeravaju prema duhovnim zajednicama ili pokretima. Ponekad ostaju usamljeni, ili u grupicama, što stvara velike probleme: postaju usamljeni otoci. A ponekad, nažalost, bivaju i zavedeni od raznih sekta i ne-kršćanskih grupa.

Također, veliki problem u vjerskom okruženju jest statičnost. Mnogi vjernici su spremni trčati za izvanrednim čudesima i sudjelovati na svakoj duhovnoj inicijativi, ali teško se odlučuju za pravi unutarnji hod vjere, koji zahtjeva trajnu obnovu i otvorenost novosti, onoj novosti koja nije ništa drugo nego plod vjere.

Uzmimo primjer Abrahama koji hodi “u nadi protiv svake nade”,[6] ili primjer proroka Ilije, kojega Bog poziva u šutnju pred Njim da bi se mogao otvoriti Onome koji je beskraj.[7] Prisjetimo se samo Djevice Marije koja je primila u krilo Sina kao apsolutnu novost, koju je na ljudskoj razini nemoguće razumjeti.[8] Izraelske starješine nisu se otvorile novosti i nisu prihvatile Isusa Krista. I sami apostoli morali su proći kroz umiranje sebi da bi ušli u novost, slijedeći Isusa sve do Njegova uskrsnuća. Ovo je pravi duhovni dinamizam i cilj vjere.

Nažalost, religiozno okruženje nije toj novosti previše sklono; u mnogim slučajevima ne potiče osobe na putu vjere, osim u minimalnoj mjeri, ne podržava dovoljno hod pojedinaca, koji su često uvjetovani strahom i neiskustvom. Pojedine osobe koje žele ozbiljno koračati u vjeri, nerijetko su smatrane čudacima, nailazeći na neugodnosti i protivljenja u takvom religioznom ambijentu. No, puno puta također se i u religioznim okruženjima znaju čuti pametni savjeti: “Budi poslušan, ne pretjeruj, prilagodi se okruženju...”. A to drugim riječima znači: “Budi kao i svi drugi!”. Zbog toga su se sveci često znali povlačili u samoću, daleko od svih uvjetovanosti, izbjegavajući tako svaku vrstu licemjerstva.

Gdje nas vodi ovaj put vjere?

Vodi nas od znakova do stvarnosti božanskog života, od sredstava k cilju koji je posvemašnje ostvarenje čovjeka u Bogu. Čovjek susreće Boga koji mu se objavljuje u duši. U Njemu susreće samoga sebe, to jest otkriva vlastitu originalnost u Bogu. Ulazi u neposrednu spoznaju pravoga Boga, u sigurnost vjere, kao apostoli nakon uskrsnuća: “Nitko se od učenika nije usuđivao zapitati ga:'Tko si ti?' jer su znali da je Gospodin”.[9]Ovom sigurnošću koja nam dolazi od vjere, putujemo prema vječnosti. Očitujemo i komuniciramo drugima božanski život i ulazimo u zajedništvo sa sveopćom Crkvom.

Usp. U Međugorju Gospa je živa - Razgovori s fra Tomislavom Vlašićem, str.104-112.