Fra Tomislave, kad bi te zamolili da nam govoriš o ukazanjima Kraljice Mira u Međugorju, odakle bi započeo?

 

Započeo bih govoreći da sam neizmjerno zahvalan vidiocima iz Bijakovića, iz župe Međugorje, Vicki, Mirjani, Mariji, Ivanki, Ivanu i Jakovu, jer su prihvatili milost ukazanja Kraljice Mira. Također, sam zahvalan mojoj subraći franjevcima, kao i časnim sestrama koji su vršili dragocjenu službu u međugorskoj župi. Zahvalan sam Bogu za župljane i za mnoštvo hodočasnika koji su prihvatili i živjeli izvanredni poziv Presvete Marije na istinski život vjere. Prenoseći cijelom čovječanstvu Gospin poziv za obraćenje Bogu, postali su njezin gas koji odjekuje već dvadeset i sedam godina.

Ne bih se, međutim, zaustavio na opisivanju povijesti ukazanja, niti bih se zaustavio na osobama šestero vidjelaca. O tome su već napisane mnoge vrijedne knjige. Ne bih želio ni ulaziti u rasprave koje su neki argumenti prouzrokovali proteklih godina, ni braniti ukazanja. Eto, bilo bi mi drago govoriti o ukazanjima kao jednostavni svjedok događaja u kojima sam se direktno zatekao, skupa s drugim osobama koje su prihvatile milost prisutnosti Gospe u Međugorju.

Donio bih samo mali dio svoga svjedočanstva i iskustava, koja su bila mnogobrojna i raznolika, da bih pomogao onima koji pristupaju stvarnosti ukazanja. 

Ono što sam primio preko Gospe u Međugorju, u mom životu je nepobitna istina. Ovim ne želim reći da se crkveni autoritet ne treba izjasniti u pogledu tih ukazanja. Naprotiv, razlikovanje i priznanje ovih događaja pripada Crkvi na način i u vrijeme koje je Bog predvidio. Želio bih se ograničiti samo na svoje svjedočanstvo kroz hod u vjeri, dajući tako doprinos crkvenom razlikovanju. 

 

 

Čega se sjećaš iz prvih godina ukazanja, koje su bile tako bogate milostima i ostale urezane u našem sjećanju? 

 

S uzbuđenjem se sjećam da čim su započela ukazanja Blažene Djevice Marije, u Međugorju se počeo formirati narod koji je prihvaćao milosti i nastojao ih učiniti plodnima. Nakon prikladnog razlikovanja i nakon što sam primio zadaću od Provincijala hercegovačke franjevačke provincije da vršim svećeničku službu u međugorskoj župi, i ja sam se uključio u taj narod. Želio sam cijelim srcem služiti Bogu i Gospi. Bio sam okružen i podržan snažnom vjerom i pobožnošću franjevaca, časnih sestara i župljana. Svaki dan priključivao im se, sve veći broj vjernika, koji su pristizali sa svih strana svijeta. Puk je svjedočio i pokazivao herojsku vjeru.

U ovom narodu koji je slijedio Gospu, Bog je u nekim osobama budio posebne darove, s kojima sam se suočavao i koje sam nastojao promicati. Neizmjerno sam zahvalan Jeleni Vasilj i Marijani Vasilj, koje su prihvatile te darove i stavile ih na službu Bogu. Doživio sam toliko lijepih duhovnih iskustava u molitvenoj skupini u kojoj su bile prisutne njih dvije.  

Puk je bio vrlo jednostavan i u isto vrijeme izvanredan. Bio je čisto ogledalo, u kojem se zrcalila Božja dobrota i prenosila se svima onima koji su dolazili u Međugorje. U ovom se kontekstu razumiju i Gospine riječi upućene jednom od vidjelaca: “Želim se očitovati hodočasnicima na licima župljana”. Tko ne bi bio potresen riječima mnogih župljana, koji su mi govorili: “Neka Bog uzme od mojega zdravlja i tebi ga dadne”!? Primio sam toliko, toliko dobrote od vjernika! Ovo donosim kao svjedočanstvo žive Božje i Gospine prisutnosti u dušama vjernika.  

Što je vrijeme odmicalo, susretao sam sve više osoba s nadnaravnim iskustvima u vjeri, osobe koje je Bog pripremao za svoj plan. Za njih, i u zajedništvu s njima, obavljao sam svoju svećeničku službu Bogu, u korist svega naroda. Ta izvanredna iskustva u vjeri, u meni su otvarala nova obzorja i u isto vrijeme budila u mojoj duši ono što je Bog u nju već posijao. Tako sam ulazio sve dublje u hod vjere, stavljajući se na raspolaganje Božjem planu. Puno sam naučio promatrajući ta iskustva. Ostao sam u zajedništvu s mnogim osobama, koje su prolazile kroz slična duhovna iskustva. Nastavljajući hod naprijed, Bog mi je otkrivao sve prostraniju panoramu i tražio je od mene da mu prikažem svoj život i svoje svećeništvo za služenje Njegovom programu. Rekao sam da Bogu. Započeo sam raditi za taj program, u okvirima mojih mogućnosti, ali sa sve većim žarom ljubavi prema Bogu i Presvetoj Majci. Bog mi je neprestano otvarao nove putove i obzorja, te me neprestano hrabrio da idem naprijed.