Na planetima kao što je Zemlja, koji se opiru Bogu, stvorenje je zajedno s čovjekom pretrpjelo strašnu traumu istočnoga grijeha, sunovrativši se u potlačeni položaj prolaznosti, o čemu sv. Pavao govori u poslanici Rimljanima. 

Prije istočnoga grijeha, sve stvoreno je bilo neiskvareno, a biološka memorija stvorenja netaknuta. Tako su prirodni zakoni djelovali savršeno, bez ikakva poremećaja. Sam je čovjek posjedovao fizičku i duhovnu dimenziju koje su se stubokom razlikovale od sadašnjih. Čovjek i priroda su živjeli u savršenu skladu. Bog je želio da čovjek upravlja stvorenjem u Njegovo ime, prenoseći mu Božju ljubav i život, čuvajući ga s dobrotom i poštovanjem. Zauzvrat, priroda je čovjeku priskrbljivala sve što mu je trebalo za život, a da se čovjek pritom nije morao naprezati.

Četiri prirodna elementa, a to su zemlja, zrak, voda i vatra, bili su u službi čovjeka. Prirodne nepogode nisu postojale. Isto je vrijedilo za životinjski i biljni svijet: životinje nisu služile kao hrana, jer je zemlja proizvodila sve što je bilo potrebno da se čovjek uzdržava, nego su čovjeku pravile društvo i bile mu životni drugovi. Životinje su imale razvijene oblike i um. Nisu postojale krvoločne životinje ni otrovne ili mesožderne biljke. U prirodi nije bilo ni traga nasilnosti. Sve je služilo da čovjeku život učini skladnim i sretnim, sve je podsjećalo na Božju ljubav. Čovjek je pak bio pozvan da ljubav prenese svemu stvorenome. Tako se sklad neprestano obnavljao.

Slom koji je nastao nakon istočnoga grijeha uzrokovala je čovjekova nesposobnost da spozna kako je Bog posljednja istina njegova postojanja i izvor svake mudrosti. Čovjek je počinio isti grijeh kakav je počinio Lucifer: htio je sam postati bogom, ne priznajući više da je ograničeno stvorenje kojemu je potreban Stvoritelj, nego doživljavajući Stvoriteljevu prisutnost kao ono što ograničava njegovo egoistično samoostvarenje. Čovjek je postao samostalan u spoznaji, željan da iskušava putove zla ne bi li se domogao Božjega mjesta.

Bog je Luciferu dopustio da napastuje naše pretke, jer je htio da mu oni pruže dokaz o svojoj posvemašnjoj vjernosti. Postavio je čovjeku veliko pitanje: kani li stvorenjem vladati u ime Božje, prepuštajući Njemu posljednju riječ, jer jedino On ima apsolutnu spoznaju o tome što je dobro. Neprijatelj je u čovjeka uvukao sumnju, pokazujući mu izobličenu Božju sliku, sliku o Bogu koji ljudima priječi da spoznaju vlastitom pameću, jer se boji da nad njim ne izgubi vlast. Lucifer je u čovjeku izazvao lažnu predodžbu o slobodi i potrebu da se potvrdi izvan Boga-Istine te je čovjeka naveo da središte svojega života premjesti s Boga u svoje “ja”.

U poglavlju posvećenome čovječanstvima u svemiru govorit ću o tome kako se nisu svi ljudi okaljali krivnjom istočnoga grijeha.

Postoje planeti na kojima je čovjek odgovorio vjerno, što je na fizički i duhovni život imalo dalekosežan učinak. Ograničit ću se, međutim, da ovdje govorim o položaju onoga dijela čovječanstva koji se pobunio, a kojemu pripada i čovječanstvo na Zemlji.

Zbog istočnoga grijeha, buntovna čovječanstva i stvoreni svijet na njihovim planetima strmoglavili su se u propast. Za njih se sve promijenilo. Fizikalni zakoni su naglo nazadovali, a s njima i ukupni život, kako čovjekov, tako i život ostalih stvorenja. Smrt je ušla u stvorenje, zajedno s bolešću. Obje vuku korijene upravo iz grijeha predaka. Čovjekovu memoriju i memoriju prirode izobličio je i zagadio grijeh.

Bog je pobunjeno čovječanstvo udaljio od prvobitna skladnog stanja koje ću, radi jednostavnosti, nazivati Edenom, ali mu je obećao spasenje po Isusu Kristu. Kad je bio protjeran iz Edena, grešni se čovjek zatekao u dimenziji koju sv. Rafael određuje kao “ne-pamćenje”, neodređeno stanje, stanje iščekivanja. Otud se čovjek počeo u razvojnom pogledu kretati unatrag, sve dok nije dosegao najniži stupanj, usporediv s razinom životinja. U njemu se s vremenom pomućivalo tu memoriju o Bogu, u čovjeka je prodro strah te su ga pratile samoća i praznina u tome početnom razdoblju, koje je sv. Rafael nazvao “dimenzijom kušnje i ispaštanja”.

U međuvremenu, stvorenje je snašla ista preobrazba. Svemir se “rasprsnuo”, razlomio se slijedom bolnoga raskida između čovjeka i Stvoritelja. To bi bilo ono što znanstvenici na Zemlji zovu Big Bang, veliki prasak. Tako je Bog djelo svojih ruku preobličio u skladu s pravdom i prema čovjekovu slobodnome izboru. U životinjski su svijet stupili nasilje i borba za opstanak, a sve stvoreno su obavile bolest i smrt. Životinje i biljke su se unazadile do najnižih razina. Kako su bile povjerene čovjeku, slijedile su njegovu sudbinu. Mnoge su životinje postale hranom za čovjeka, a razne vrste plodova su postale otrovne. Između različitih životinjskih vrsta stala se voditi borba te je najslabija životinja postala hranom jačoj.

Kad se tako oblikovao svemir, čovječanstvo se podijelilo na razne planete, koji su se međusobno razlikovali po životnim uvjetima, ovisno o stupnju vjernosti što su ih pokazali praroditelji raznih čovječanstava. Kako sam nagovijestila, o tome ću govoriti nešto dalje.

Kao što su prije grijeha između čovjeka i stvorenja kolali život i sklad, tako je nakon grijeha između čovjeka i stvorenoga svijeta nastao razdor, koji se pretvorio u pravu pravcatu borbu za preživljavanje. Čovjek se borio protiv prirode, a priroda je nasrtala na čovjeka. Primjer toga sukoba su velike kataklizme u predhistoriji. Čovjek se morao suočiti sa strašnim životnim uvjetima. Tako je za čovječanstvo počeo put polaganog uspona, tegoban put ispaštanja. U svakom slučaju, Bog se nije propustio umiješati na mnogo načina da svojim stvorenjima olakša patnju.

Iščekujući Isusa Krista, i priroda na Zemlji se dijelom očuvala i ostala lijepa, bogata plodovima i vodama, kako bi dostojno primila Bogočovjeka. Neki planeti nisu imali istu sreću, nego je na njima stanje okoliša toliko mukotrpno da je život jedva moguć. Na tim planetima čovjek i priroda veoma pate.

Sv. Rafael neprestano ističe tijesnu povezanost između čovjekove vjernosti odnosno nevjernosti prema Bogu i položaja stvorenja koja se razlikuju od čovjeka.

“Zdravlje planeta na kojemu živite ovisi o tome kako se odnosite prema Bogu. Kad bi se čovječanstvo obratilo Bogu, Zemlji bi se stanje poboljšalo toliko da bi ozdravila.

Postoji nešto što još niste shvatili: četiri temeljna elementa u prirodi, a to su zemlja, zrak, voda i vatra, čovjeku bi bili na raspolaganju, kad bi čovjek bio vjeran Bogu. Ta četiri elementa nipošto ne bi smjela škoditi čovjeku, jer ih je Bog stvorio na njegovu dobrobit.

Nažalost, oni čovjeku mogu i naškoditi, jer ih čovjek niti ljubi niti čuva, nego ih iskorištava i bespoštedno upotrebljava jedino za vlastiti probitak, pa navodi elemente da se pobune.

Stvoreni svijet je obdaren umom jer nosi pečat Božjega uma. Um prirode sastoji se u njezinoj krotkosti prema Božjim zakonima. Stvorenje koje je poslušno prema tim zakonima može funkcionirati skladno, ravna se prema poretku što ga je uspostavio Bog, darivajući čovjeku ono što je Bog predvidio. Priroda u sebi nosi želju da služi čovjeku, jer joj je to naložio Stvoritelj.

Četiri temeljna elementa morali bi, dakle, čovjeku biti prijatelji. Što se događa umjesto toga? Čovjek se udručuje sa sotonom. Na taj način postiže da iz njegove duše izbija takva pokvarenost da ona zadire u četiri prirodna elementa, koji posjeduju sposobnost da upijaju i ljubav i mržnju. Događa se, dakle, da oni upijaju čovjekovo zlo i vraćaju mu zlim. To znači da čovjekova pokvarenost narušava um stvorenja, ono biološka memorija o kojoj smo govorili. Stvorenjima se poremetila sposobnost da krotko slušaju Božje zakone. U stanovitu smislu, i stvoreni svijet se buni protiv Boga kao i čovjek. To je strašno, a sve je to počinio čovjek, čovjek koji bi stvorenju morao donositi Božju ljubav, a stvoreni svijet privesti k Bogu.

Zbog svega toga, sve što je stvoreno ne odupire se samo čovjeku, nego neizravno i Bogu. Upija, naime, način djelovanja egoističnoga čovjeka, njegovu pokvarenost, njegov neposluh, prilagođuje se čovjeku kao primjeru, a lako je naslutiti i potvrditi kakvi su ishodi takva zbivanja. Tako nastaju suše ili poplave, potresi ili razorni požari itd.

Stoga se čin otkupljenja ne može ticati samo čovjeka, nego i cijeloga stvorenoga svijeta, jer čovjek i stvorenje kroče jedno uz drugo. Koliko vi živite u skladu s Božjim zakonima, toliko se usklađujete sa stvorenjem te mu pomažete da se uskladi s vama i s Božjim zakonima.

Čovjek snosi punu odgovornost za katastrofalni tijek zbivanja u stvorenome svijetu na vašem planetu, upravo zato što bi morao biti sredstvom širenja blagoslova prema stvorenjima, a veoma često postaje sredstvom širenja prokletstva. I za to će čovječanstvo Bogu morati položiti račun, jer ga je Bog postavio da bude odgovorno ne samo  za ljudski život, nego i za život svega stvorenoga.

Nemojte misliti da treba štititi jedino čovjekov život, da život neke životinje ili biljke nemaju nikakve važnosti, da nema nikakve vrijednosti život mora, šuma, itd. To nisu “potrošna dobra” koja bi bilo dopušteno zlorabiti. Nije tako. Život je život i valja ga poštovati u svemu stvorenome. Čovjek će morati polagati račune za svaki oblik prezira prema životu. Uostalom, stigli smo dotle da mnogi ljudi preziru i život svojih bližnjih te se ustežu da ih ubijaju samo zato što se boje da se ne izlože zakonskoj kazni. Mnogi se čak ni toga ne boje pa ubijaju svoju braću, čak i u Božje ime.

Mnogi ljudi duboko preziru život bližnjega i to povećava stupanj pokvarenosti čovječanstva na stravičan način. Zločin pobačaja povećao je stupanj pokvarenosti čovječanstva na Zemlji toliko da krv te djece ne pada samo na vašu savjest, nego na savjest cijeloga planeta te na prirodne elemente, onečišćujući ih. Vi tako jedete i udišete svoje prijestupe. Ako Bog ne intervenira, Zemlja neće više davati plodova, vode će biti sve manje, zrak se neće moći udisati, vatra će postati razornom: još niste vidjeli što sve doista može učiniti vatra, i zemlja se izlaže opasnosti da je ona potpuno spali.

Ovo vam ne kažem da vas zastrašim ni da proreknem katastrofu. To vam kažem jedino zato da biste shvatili kako je vaša duša velik put kojim cijelo stvorenje može primati život, iskusiti koliko je Bog dobar i koliko ga ljubi te vam uzvratiti dobrim, jer stvorenja znaju primati i uzvraćati na svoj način. To je zadaća stvorenja: živjeti prema Božjim zakonima i čovjeku uzvraćati plodove koje je kadra proizvesti, a koje mu trebaju za život.

Razmislite i shvatite kakav duboki odnos postoji između vas i Boga te između vas i stvorenja. Čovjek i svemir ne postoje kao zasebne pojave. Krenite od toga da biste shvatili kako vaša odluka hoćete li svoj život dati Bogu zadire u sve što je stvoreno. U uzajamnoj razmjeni ljubavi, čovjek i stvoreni svijet se ponovno pronalaze u Bogu i zajedno se uzvisuju u dimenziju trojstvenoga života. Tako se čuva svemir.”     (Arkanđeo Rafael, 17/7/2003)

usp. Preko velike barijere: Stefania Caterina, str. 92-97.